Putopisi 2005 — 26 siječnja 2005 -
Plan putovanja

 

Još od prošlog ljeta planirao sam da odem na MotoGP utrku u Brno 20-22.08, naravno na svome Piaggio x9-500, te po mogućnosti povezati još neki koncert uz to. Na internetu sam našao da Offspring sviraju u Munchenu, 23.08, a Hladno pivo 26.08 u Rovinju, 27.08 na Krku i 28.08 u Senju. A pošto mi je godišnji odmor trajao do 29.08, odlučio sam da ostanem svih 10 dana na putu i da zadnja 2 dana provedem sa prijateljima na Grobniku, na 16. motohappeningu. Nikome od prijatelja u Splitu nisam htio reći da još namjeravam i svratiti do dvorca Neuschwanstein, do Švicarske i Lihenštajna, jer nisam znao kako će se stvari odvijati na putu i sa koliko novaca ću raspolagati. Ponio sam oko 500 Eura za troškove, a gorivo sam uzimao na karticu. Nevjerojatno je koliko stvari može stati u prtljažnik od x9. Kompletna prtljaga, obuća i odjeća ljetna i zimska, a ispod sjedala još šator, vreća za spavanje, kišno odjelo, nekoliko autokarti, punjači za mobitel i za walkman… Na put sam krenuo u srijedu 18.08. do Zagreba sam stigao za manje od 4 sata. Posjetio sam svoje prijatelje bikere sa motori.hr foruma u Velikoj Gorici, Zagrebu i Samoboru. Prenoćio sam u Gajnicama kod Mile iz Hladnog piva i ujutro oko 10 krenuo za Brno.
 

Slovačka

Temperatura je već bila oko 30 stupnjeva. Na naplatnim kućicama na cesti za Krapinu sreo sam grupu motorista iz Šibenika koji su isto išli u Brno, ali su krenuli ujutro u 6. Vožnja kroz Sloveniju do Maribora je bila spora kao i občno. Kolone auta na cesti i svi voze 50 km/h u strahu od velikih kazni a policija je svakih par kilometara uz cestu, na mjestima gdje je zabranjeno preticanje. Jedva sam dočekao autoput do Graza, tu sam se rastao sa Šibenčanima, jer sam odabrao duži put, preko Mađarske i Slovačke. Odmah na ulasku Austriju uz vinjetu sam kupio i autokartu Češke i Slovačke. Autoput vodi do Beča a ja sam prije Wiener Neuestadta skrenuo desno, i vozio se poznatom cestom prema Wiesenu. Mogao sam odmah skrenuti prema Sopronu, ali sam se sjetio jednog članka u Motopulsu gdje je autor pisao kako je lutao kroz Mađarsku, pa sam odlučio da se tamo zadržim što kraće i skrenuo za Eisenstadt i vozio se lagano pored Neusiedler jezera, poznatog austrijkog kupališta. Uživao sam u vožnji kroz pokrajinu Burgenland, zemlju sunca, kako je zovu Austrijanci. Predivan krajolik i mala turistička mjesta sa neobičnim kućicama. Očekivao sam možda nižu temperaturu nego u hrvatskoj, ali je šta sam išao sjevernije bilo sve toplije. Na Mađarskoj granici, već pri kupnji vinjete za autoput sam imao teškoće u komunikaciji. Prodavačica priča samo mađarski, a ja sam joj pokušavao sa kacigum u ruci objasniti da mi treba vinjeta za motor, a ne za auto (U Austriji postoji posebna vinjeta za motor, 4.30 Eura i par Eura je jeftinija nego za auto). Ova je i dalje bila uporna dok nije došao neki lik koji priča njemački (koji ja ne pričam, ali osnove riječi znam), pa sam ga uspio razumjeti da je ista vinjeta i za motor i za auto, pa je ona baba bila cijela sretna šta je bila u pravu i nastavila pričat na mađarskom, ja samo klimao glavom i dao joj 6 Eura. Nisam se htio zadržavati po lokalnim mjestima nego sam odmah zaprašio za Slovačku. Na granici ista priča: 6 Eura i vozi dalje. U Bratislavu sam stigao oko 3 popodne.Bila je ogromna gužva, taman sam uletio u rush hour, valjda su radnici taman izlazili s posla. Tu sam izgubio oko pola sata, a temperatura je bila oko 35 stupnjeva. Nije baš ugodno ići 10 km/h po toj vrućini u moto opremi i jedva sam čekao da dođem do autoputa.
 

Kamp u Brnu Parking za motore

 

Pista u Brnu

Susret sa Poggialijem

Od Bratislave do Brna je samo 130 Km i uz kratko zaustavljanje na granici (gdje mi ja policajac objasnio da u Češkoj ne treba vinjeta za motor) stigao sam za sat vremena. Staza je smještena 15 Km od Brna u pravcu Praga. Na svim putokazima piše jednostavno "Grand Prix". Pravi potez je bio šta sam došao dan prije utrke jer su još uvijek bile otvorene sve prilazne ceste tako da sam mogao sa svih strana razgledati stazu koja je smještena u šumi. Odmah na silasku s autoputa nalazi se veliki autokamp "Start" i neki mali privatni kamp ispred neke obiteljske kuće, pa sam se ipak odlučio za taj manji. Tu je nekako ljepše kad cijela obitelj trči oko tebe, spreme ti večeru, doručak, svako malo pitaju da li ti nešto treba i non stop su bili na usluzi, a skoro 50 % jeftiniji. Prva stvar šta treba napraviti je kupiti plan grada, jer nema smisla bespotrebno lutati i pitati za pomoć, jer malo ljudi priča strane jezike osim ruskog. Navečer sam išao do centra grada i stvarno se super proveo. Gomila noćnih klubova, niske cijene. Sa 10 Eura se može biti glavni frajer u disku jer tamo veliko točeno pivo u krigli košta 5 kuna a sok 4. Jedna cura koju sam upoznao na nekom češkom rock koncertu mi je objasnila da je i kod njih zakon 0,0 promila iako sam je ja išao uvjeravati u suprotno. Konobar šta sam mu ostavio ostatak od 2 kune je cijelu večer trčao oko nas i klanjao se. Na povratku u kamp su me zaustavile dvije cure, kojima se po načinu oblačenja vidilo da su sumnjivog morala. Dobro sam ih razumio jer su im proste riječi jako slične našima, ali sam se pravio da ne razumijem i gledao kako se trude da mi objasne šta hoće. Za svoje usluge tražile su 1500 kruna, (oko 50 Eura). Samo sam se glasno nasmijao, spustio vizir i udario po gasu. Sutradan su policajci zaustavljali sve motoriste i uvjerio sam se da je ona cura bila u pravu. Dnevno sam imao po 3-4 alkotesta i svaki put je bilo nič-nič (na češki 0.0). Pored automotodroma Brno je veliko parkiralište za motore koje se plaća 100 Kruna dnevno (oko 25 kuna) a na izlazu stoje policajci i svima pregledavaju prometne dozvoe, tako da nema šanse da ijedan motor bude ukraden. Kupio sam ulaznicu za tribinu sa velikim ekranom na ciljnoj ravnini (70 Eura) ali tribina je bila nenatkrivena, dok je za natkrivenu trbinu ulaznica bila 90 Eura. Naravno da je udarila kiša i pravim čudom sam se uspio prošvercati iza komentatora Eurosporta i cijeli dan provesti na suhome i uživati u treninzima i kvalifikacijama. Ni na WC nisam išao jer se ne bi mogao vratit. Drugi dan treninga sam se zahvaljujući ekipi iz Bridgestonea provukao u boksove i slikao se sa najpoznatijim vozačima. Treći dan sam ujutro najranije spakirao šator i stvari, da poslje utrke ne upadnem u gužvu. Na utrkama je bilo super, jedina zamjerka organizatoru je šta je spiker pričao non stop na češkom, pa malo na njemačkom i mađarskom, a ni riječi na engleskom ni talijanskom, a od stranaca talijana je bilo najviše i to mahom Rossijevi fanovi. Poslje utrke sam žurio doći šta prije do motora da ne upadnem u gužvu i odmah krenuo za Minhen, jer sam prijatelju obećao da ću stići do 22h.
 

Prag

Munchen, Marinen platz

Dosta sam proučavao karte i puteve i između kraćeg pravca južno lokalnom cestom preko Beča, ili dužeg puta sjeverozapadno autoputem preko Praga (preko 600 Km). Cestom Beč – Minhen sam se vozio prošle godine pa sam srećom odabrao drugu varijantu i pogodio jer sam kasnije od prijatelja saznao da im je samo do Beča trebalo 6 sati jer je cesta bila totalno zakrčena. Skoro cijelim putem do Praga uz cestu i na nadvožnjacima su stajali ljudi i mahali. Nisam mogao vjerovati. Kao da motore nisu vidjeli u životu. Do Praga sam vozio što sam brže mogao, htio sam ipak stići prije mraka. Gorivo sam ulivao samo na Shell-ovim pumpama i to isključivo V-power 95 na kojem je pisalo "uvoz iz Njemačke". Prag je ogroman grad i žao mi je šta nisam ostao barem na jedan dan. Nakon nekih 20 minuta izašao sam na autoput za Plzen. Do Plzena sam stigao za manje od sat vremena i dalje sam mogao vozti lagano jer sam već prešao polovicu puta. Oko Plzena je situacija kao kod nas u Šibeniku otprilike: završetak autoputa i gradilište i nigdje pravog putokaza gdje se i da li se autoput uopće nastavlja, a na karti je uredno nacrtan. Gledam na nekom putokazu imena čeških gradova i panično tražim po karti bilo koji orijentir za pravac prema Njemačkoj. Uputim se nekom uskom cestom i kad sam već bio uvjeren da sam promašio autoput naiđe grupa motorista i vide me parkiranog uz cestu s otvorenom autokartom, samo su mi zatrubili i mahnuli da idem za njima. Nakon desetak kilometara konačno autoput i tabla sa smjerom za Rozvadov i Nurnberg. Zahvalio se bikerima i punim gasom prema Njemačkoj granici. Granica je na kraju autoputa, a u Njemačkoj veliko gradilište. Gradi se nova autocesta za spoj prema Češkoj i opet karta ne vrijedi jer su izgradili novu usku cestu koja privremeno služi za promet. Naravno da na njoj nema ni putokaza ni benzinske pumpe, pa se orijentiram po suncu i molim boga da naleti neka benzinska jer je rezerva već duže gorila. Prolazim kroz neko selo, nema nigdje natpisa kako se zove ali po karti pretpostavljam da sam na dobrom putu. Tu na nekoj nazovi benzinskoj ulivam gorivo (nema biranja kao u Češkoj) i nakon nekoh pola sata konačno tabla skretanje za autoput i Regensberg. Autoput do Minhena ima tri trake i cijeli je bio zakrčen. Jedva sam se uključio u promet. Tisuće auta, nepregledna kolona ali svi uredno voze 130 km/h, tako da nema potrebe preticati ni provlačiti se kroz gužvu. Nakon par kilometara tabla Munchen 190 Km, a ja se radujem, kao da sam već stigao. Nevjerojatno, ali istinito: na sljedećih 160 kilometara autoputa nijedna benzinska i opet sam stigao na rezervi. Na pumpi zvoni mobitel, prijatelj iz Karlovca me zove da je u Pragu, da svratim do njega. Malo je zakasnio. U Minhen sam stigao oko 20.30. Grad je stvarno ogroman i predivan je po noći. Svi glavni objekti su osvjetljeni i najviše me dojmila Mercedesova zgrada kojoj su zidovi od stakla a na svim katovima su bili najnoviji modeli automobila.
 

Najljepši dvorac na svijetu Neuschwanstein

 

 

Neuschwanstein
Došao sam kod prijatelja iz Splita sat ranije od planiranog, ali nisam imao snage za izlazak vani i jedva sam dočekao pravi krevet. Sutradan sam proveo po centru grada i obilasku trgovina, popodne sam obavio mali šoping, a ugodno sam se iznenadio kad sam vidio da su tri najpoznatije moto trgovine jedna pored druge. Navečer sam išao na koncert Offspring. (Prije koncerta sam pojeo neki topli sendvič od čega mi je sutra cijeli dan bilo muka). Ujutro sam išao u posjet dvorcu Neuschwanstein Za kojeg svi kažu da je najljepši na svijetu. Dvorac se nalazi na samom jugu Bavarske, oko 130 Km od Minhena. Krenuo sam ujutro u 9 prema zapadu (putokaz za Landau) i čim sam krenuo zabolio me stomak pa sam tražio parking sa WCom uz cestu. Nakon 60 km autoputa u Landsbergu sam skrenio na jug i lokalnom cestom samo pratio putokaz za Fussen. Definitivno sam odabrao loš dan za izlet jer me kiša me pratila cijelim putem i bolio me stomak, tako da ništa nisam mogao jesti, ali kad sam ugledao dvorac visoko u brdu, na sve sam zaboravio. Stigao sam oko 11 sati i morao sam u redu čekati više od pola sata za kupit ulaznicu koja košta 9 Eura jer je bez obzira na kišu bilo jako mnogu turista. Najviše Japanaca. Na ulaznici je pisalo da moram ući u 13.15 i ako se zakasni, ulaznica propada. Kako nisam imao snage za uspon od 40 minuta (jer se do dvorca ne može doći motorom) išao sam uzbrdo na kočiji s konjima šta me koštalo 5 Eura ( Inače spuštanje u kočiji je u pola cijene, šta se isplati jer je cijela cesta prekrivena konjskom balegom). Sat i po čekanja na ulaz sam proveo na WC-u. Nikad više u Minhenu neču jesti vani. Posjet dvorcu traje oko 45 minuta, neka mala Japanka je vodič za englesku jezičnu skupinu, a unutar dvorca je strogo zabranjeno fotografiranje. Dvorac je predivan i stvarno se isplati posjetiti ga, a čuo sam da je obližnji dvorac Hohenschwangau još ljepši iznutra. Oko 3 popodne sam ipak odlučio krenuti za 170 km udaljeni Lihtenštajn. Kiša je i dalje cijelo vrijeme padala i jako sporo sam morao voziti. Neke ceste su se asfaltirale tako da sam još morao i kružiti po petnastak kilometara i tu sam gubio dosta vremena i onda sam odlučio izači na autoput kod Lindaua pa se spustiti kroz Švicarsku. Na moje iznenađenje umjesto Švicarske ispred mene austrijska granica. Tek onda skužim da grad Bregenz na obali Bodenskog jezera koje dijeli Njemačku i Švicarsku pripada Austriji. Kroz grad je neopisiva gužva jer je to glavna cesta koja povezuje Austrijski i Švicarski autoput.
 
Švicarska

Lihtenštajn

Konačno oko 6 sati ulazim u Švicarsku i nakon pola sata vožnje švicarskim autoputem stižem do Lihtenštajna. Nigdje graničnog prelaza, samo se uđe u tu jednu od najmanjih europskih državica. Vaduz, glavni grad, nalazi se u dnu Alpa i ima samo 40.000 stanovnika. Valuta je švicarski franak. Svi automobili imaju registraciju FL, koja je i oznaka za državu. Šteta šta je bio pljusak i već je poćeo padati mrak, tako da nisam imao volje ni vremena razgledavati grad. Cijelu državu sam prošao za 10 minuta i krenuo prema Austriji. Na granici veliki natpis: "Švicarska policija čuva Lihtenštajnski suverenitet i granicu". Odmah iza granice sam ulio gorivo i taman kad sam mislio krenuti dalje , sljedio je novi šok. Beskrajna kolona automobila čeka ispred tunela od 4.5 Km jer je upaljeno crveno svjetlo. Neki su se okrećali i vraćali cestom kojom sam ja došao, ali sam se nadao da će se tunel brzo otvoriti. Tu sam izgubio još sat vremena čekajući jer je u tunelu bio neki sudar. Konačno oko 8 navečer krenem natrag za Minhen (270 Km). Šta sam vozio sjevernije bilo je manje kiše, tako da sam mogao brže vozit, ali bilo je i sve hladnije. Na sebe sam navukao sve šta sam imao. Negdje na pola puta opet nema dijela autoputa iako je ucrtan na karti. Vadim kartu, da nisam negdje pogrešno skrenuo. Sve OK, vozim dalje i opet nigdje pumpe skoro 200 Km. Nevjerojatno ali istinito, ponovo sam se do pumpe dogurao na rezervi. Unutra se malo ugrijao i zadnjih 70 Km odvozio polako. Sutra ujutro sam krenuo za Hrvatsku. Vrijeme je bilo odlično i uživao sam. Na tom dijelu puta svako 50 Km ima pumpa. Preko Salzburga do Vilacha sam stigao jako brzo. Prošle godine mi je taj dio puta izgledalo kao vječnost, možda zbog pljuska cijelim putem. Ispred Villacha je jedina naplata cestarine u Austriji (10 Eura).
 

Italija
  
Alpe

Nisam htio ići odmah kroz Sloveniju pa sam skrenuo desno prema Udinama i dobar dio puta uživao u krajoliku talijanskog dijela Alpi. Iza Udina temperatura je porasla za 15 stupnjeva. Stao sam u Palmanovi, legendarnom shoping centru koji je ranijih godina bio destinacija svih naših švercera. Na parkiralištu nje bilo ni psa, otkad im je pao promet rade dvokratno. Tu sam se presvukao u tanju odjeću, produžio do Trsta, obavio manji šoping i produžio za Pulu. Prespavao sam kod pjevača iz legendarnih Kud Idijota i rekao mi je da sviraju u Postojni u subotu, za 3 dana. Opet promjena plana, idem tamo umjesto u Senj. Ujutro sam HP expresom poslao šator, suvenire, zinmsku odjeću i prljavo donje rublje na svoju adresu tako da mi je ostalo dosta prostora u motoru. Nakon dana odmora sa prijateljima iz Hladnog Piva u četvrtak idem na koncert u Rovinj. U petak nakon ugodnog ručka odlazimo zajedno na Krk, a tamo novo iznenađenje. Let 3 svira istu večer prije Hladnog piva, nisam mogao vjerovati da ću u 3 dana biti na koncertima sva 3 moja najdraža domaća benda. U subotu ujutro sam išao na Grobnik, održavao se tradicionalni motohappening i cijeli dan sam bio sa bratom i frendovima i prepričavao im događaje iz Brna. Navečer sam odvozio još 130 kilometara do Postojne i natrag. Na slovenskoj granici su mi govorili da ne idem u Postojnu jer da je festival otkazan i jedva su me pustili preko granice kad su vidili da sam stvarno uporan i kad sam ispred njih nazvao mobitelom frenda koji mi je potvrdio da koncerta ipak ima. Oko 3 ujutro sam krenuo natrag i već sam bio umoran i pospan, tako da mi je do Kastava, gdje sam spavao bilo jako naporno izdržati, bez da zaspem na motoru (ne bi mi bilo prvi put). Opet je pala temperatura za bar 20 stupnjeva, tako da sam se pošteno smrzao voziti kroz Sloveniju. U nedjelju ujutro sam opet bio sa frendovima na Grobniku a brat me malo sa novim CBR-om provozao po pisti na rekreativnoj vožnji. Posljepodne smo svi zajedno motorima krenuli za Split i po birtijama uz obalu tražili TV da pogledamo rukometno finale. Stigao sam navečer doma oko 9 sati nakon preko 4.000 Km, obilaska 10 država, prelaženja 15 državnih granica, (i odgledanih 5 koncerata) i bez kvarova, šta je bilo najvažnije. Nisam se ni otpakirao ni naspavao kako treba, a ujutro sam već bio na poslu…
 

Dolazak u Pulu

 

Share

About Author