Moto priče — 23 prosinca 2002 -

Autor: Donit Ivica 
 
Svi koji su se taj dan našli u radionici “ Bero “ podigli su pogled.
Dvorištem umazanim lokvama prolivenog ulja, šepajuči, koračao je neki na prvi pogled neugledan muškarac. Gotovo je vukao lijevu nogu za sobom. Potkoljenični dio izgleda bio mu je posve oduzet. Skočni zglob nije se pomicao ni jedan milimetar. Svaki pa i onaj najmanji korak iziskivao mu je veliki napor. To su jasno dočaravali grčevi na njegovom licu. A lice tog pristiglog momka nije bilo lice koje se svakodnevno vidi na ulici. To nije bilo lice iz susjedstva.
Preko polovice tog lica provlačio se debeli ožiljak davno šivane rane. Sredina tog ožiljka bila je upaljena i ružno crvena. Izgleda da se nije trudio biti obziran prema toj davno srasloj rani. Desno oko mu je bilo polu zatvoreno. Kapak je bio polu mrtav a oko podbolo. Prosjeda brada najvjerojatnije je skrivala još pokoji ožiljak njegove prošlosti. Duga kosa do pola leđa bila je nemarno raspuštena. Povremeno je trzao glavom. Kao da su se živci poigravali tijelom.
Izgledao je kao da mu ne preostaje puno. Izmoždeno tijelo od izlaganja životu. Sav taj kroničan izgled. Zamućen pogled nejasnog smjera.
Ipak tijelo mu je bilo normalno. Popunjeno. Nije bio mršav, nije bio nekog grbavog držanja, hodao je uspravno i ponosno.
Kožna jakna na njemu bila je stara, crna, iznošena, krpana, iznova derana i iznova krpana. Na leđima imao je ušivenu izbljedilu južnjačku zastavu. Dijelovi rukava koji su pokrivali laktove bili su dodatno ojačani, prošiveni ali već vrlo tanki. Na desnom rukavu koža je bila kombinacija crnih i bijelih kožnih kockica. Kao na startno – ciljnoj zastavi.
Stare crne kožne hlače vidno su bile iznošene. Uske. Posve izbljedjele u predjelu koljena. Nekoliko pokrpanih rupa debelim koncem samo su dodatno narušavale ionako loš izgled tih vidno oronulih hlača. Nabrane pri dnu nogavica, otkrivale su crne polu visoke iznošene kožne čizme. Čizme koje su odavno dale svoje. Vrhovi su bili izblijedili, đonovi su bili tanki, male pete bile su pred vlastitim nestajanjem. Metalne kopče po dvije na svakoj čizmi pohrđale su a jedna je i falila. Remen jakne visio je ne povezan. Kosi metalni zatvarač koji se potezao od lijevog ramena do desnog kuka izgledao je kao da još radi.
Ipak momak je izgledao nekako normalno. Izgledao je simpatično. Kretao se tim šepavim kratkim koracima. Pozdravljao mehaničare koji su se nalazili na dvorištu. Dobroćudno mrmljao i povremeno se cerekao. Dobričina. Karizmatično je privlačio poglede i lijepio simpatije na sebe.
Zaustavio se pred ulazom nekog improviziranog ureda. Stakla su bila zamagljena dugogodišnjim nepravilnim održavanjem. Pokucao je desnom rukom koju nije mogao posve ispraviti u laktu. Pokucao je po klimavom staklu koje nije odavalo nikakvu sigurnost od skorog urušavanja. Cijela vrata su se stresla od ponovnog kucanja. Izgledao je posve rahitičan. Nepokretan. Morao je napraviti još jedan šepavi korak bliže da bi mogao pokucati i lijevom rukom.
Žile po vratu iskočile su mu od napora. Na sljepoočici jedna od silnih žila u glavi kao da je željela iskočiti. Pljunuo je na pod. Nitko nebi sa sigurnošću mogao tvrditi da sa slinom nije ispljunuo krv. Bilo je gusto i to je bilo sigurno.
Naizgled stariji gospodin koji je telefonirao u uredu izgledao je sretan što vidi ovog čudnovatog momka. Mahnuo mu je i požurio završiti razgovor. Bio je to Bero. Ma svi su ga znali. Čovjek koji se vratio i Australije, čovjek komu se poklonili mnogi velikani današnjeg doba. Roberts, Rayni, Schwantz, Doohan, Slight, Fogarty…
Svi su ga željeli. On je došao ovdje. Ovdje gdje je zapravo nigdje.
Dvojac koji ni izgledom, godinama, ničim nikada nebi niti jedan čovjek povezao srdačno se zagrle. Polumrtvo dugokosi momak spusti svoju polu upotrebljivu desnicu na prijateljeva leđa. Pozdrav je bio dug. Duži nego je itko to očekivao.
Krenuli su polako hodajući. Inače posve emotivno hladan, sada se Bero zadovoljno smješkao. Trljao zadovoljno ruke. Tapšao pristiglog momka. Kao da su mu se neke čudne dobre stvari desile dolaskom ovog nepoznatog momka.
Hodali su dvorištem. Niti jedan više nije niti primjećivao nikoga unaokolo. Njihov razgovor bio je nizanje rečenica kojima se inače ne služe dva prijatelja kako su oni po pozdravu izgleda bili. Pričali su nepovezano, zbunjujuće za ostale koji su ih promatrali i slušali. Stali su pred velikim vratima onog dijela garaže kojeg Bero nikada ne otvara. Svi znaju da unutra Bero provodi dane, vikende, život.
Nekada se zatvori unutra i nema ga po dva, tri, pet dana. Nekada je i žena dolazila moleći ga da izađe. Iznutra čula bi se Metallica, čudni zvukovi i najčešće ružne psovke. Prije dvije godine ga je žena na kraju i ostavila. Ni ona nije se imala niti želje niti volje više natjecati sa tom garažom.
Stajali su odjednom šutke promatrajući željezna vrata. Mole li? Stvaraju li nekakve čudne rituale u svojim glavama?
Jednostavno su stajali obojica u nekom transu ne čineći nikakve kretnje. Bero stavi ruku na rame dugokosog momka.
– Unutra je. – pružio mu je srebrni ključ. Dugokosi ga primi u desnu ruku. Teško je stisnuo šaku da osjeti hladnoću plemenitog metala. Kao da je na licu pustio poseban oblik grča. Proživljavali on neku čudnovatu uzvišenost u ovom trenutku?
Bero se nasmije. Vidio je nešto na tom neuglednom licu oronulog prijatelja. Uživao je u njegovom uživanju.
Bero uđe prvi kroz željezna vrata. Dugokosi kao da je oklijevao nekoliko trenutaka zatim i sam uđe. Kao da se isprva bojao onoga što ga čeka unutra.
Momci u radionici i na dvorištu prestanu obraćati pažnju na čudnovat dvojac. Nestali su iza tih posebnih vrata.
Odjednom se svi trznu. Zvuk koji dopre iza zatvorenih vrata i svojom promuklom snagom zaokupi sve zvukove u okolici bio je zvuk močnog ispuha. Tako su se samo čule V2 mašine ali to su rijetki pa i mehaničari koji su se tu našli mogli prepoznati. Još manje su mogli prepoznati da to nije običan V2, već toliko opjevani L2.
Širom se otvore velika vrata. Prvi puta otkrivajući svetost mjesta u kojem Bero boravi svoj život.
Iza tih vrata pojavila se oaza alata. Dijelova. Nekoliko stolova. Bačvi. Mjesto krcato stvarima potrebnim čovjeku kao Bero. Karizmatična ličnost ovog stoljeća. Čovjek o kojem se priča a ujedno čovjek koji bježi od slave. Slave poznate običnom čovjeku.
Gospodin Bero bio je umjetnik, čovjek kojemu je sam bog podario svete ruke. Ruke koje daju plod. Na takvom jednom plodu nalazio se dugokosi. Uz promukli zvuk ispuha izvezao je na dvorište srebrno obojan motocikl. Motor srce ove dvokotačne spodobe bio je iskromiran do posljednjeg dijela koji se dao pokriti kromom. Sivo, kožno, jedno sjedalo. Ručke sive boje. Nigdje korisnih retrovizora. Dugokosi se zaustavi da stvoritelj još jednom pogleda svoje dijete.
– Dragi prijatelju stvorio sam ovo za tebe. Mislio sam da si okrenuo stranicu. Bojao se. Čuvaj ga. – pružio mu je ruku i dugokosi mu zahvali. Iz jakne izvuče posve crne naočale. Pokrije oči i pogleda pred sebe. Još malo dodaje gas. Prati pokazivač temperature. Kao da sa svakim pomakom analogne kazaljke doživljava novi nalet zadovoljstva. Svakim milimetrom bliži je pokretu.
Dvocilindrična mašina prela je grijući se. Kromirano je izliven naziv DUCATI na rezervoaru. Kromirano je bio izliven i naziv MONSTER na boku. Na glavi motora, na samom kromiranom poklopcu utisnuta je brojčana oznaka 916. Znalci će znati što to znači.
Radna temperatura.
Dugokosi krene. Svi koji su bili na dvorištu sada su izašli na ulicu. Kazaljka okretaja odleti na tren u crveno. Svako sljedeće približavanje crveno području značilo je suludo ubrzanje. Semafori su ostajali iza njega, grad se gubio sa vidika. Čudnovat momak bio je danas u gradu. Nitko nezna tko je on.
Bero je zatvorio velika vrata svetog mjesta. Nasloni se rukama na vrata gledajući u beton. Čuvaj ga bože. Pomisli.
– Tko je to bio? – pitao je zeleni momak. Berina desna ruka. Mladac koji je bio tu jer je Bero to želio. Mogao ga je otjerati. Mogao mu je reći da dođe kasnije. Mogao ga je zamoliti da ga pusti na miru. Odvojio se od svog djeteta. Još jedan komad njega otrgnut mu je od srca. Nije bio trenutak kada se priča i objašnjava pa ipak …
Bero se okrene. Pogleda te oči dječaka koji nisu prepoznali trenutak. Oni nisu vidjeli ništa. I sada, oni samo gledaju. Blijedo. Pred njima je bio znak. Nisu oni krivi što u njihovim životima više ne postoje idoli. Nisu oni krivi što im svijet nudi sve na dlanu. Gledao je to stado izgubljenih. Bio je tu da im pokaže put.
– Bio je to čovjek kojemu se divim i poštujem. Ime vjerojatno ima ali ja ga neznam. Nije me ni briga. Nikada nismo razgovarali o tome kako se zovemo. Bilo nam je glupo pričati o nečemu što su nam drugi nametnuli. Morali smo vrijeme koje smo provodili zajedno trošiti pričajući o nma važnim stvarima. –
Krenuo je Bero prema garažama. Njegovih dvanaest učenika krenulo je za njim. Kao da su pratili živi simbol. Nisu propuštali njegove riječi. Nisu si smjeli dozvoliti da ne čuju ono što im učitelj govori. Svi su na tren stali.
Bero je podigao glavu. Osluškivao je. Mislili su da nešto čuje. I sami su osluškivali. Nisu znali što da čuju. Bero je stajao. Slušao. Slušao je glas promuklog pjeva svog djeteta. I sad mu se učinilo da osjeća miris sagorenog benzina i da osjeća miris spaljene gume. Stenjala je mašina pod rukom znalca. Dao je dijete u dobre ruke. Bio je sretan.
Ponovo je krenuo. Kao hipnotizirani krenuli su svi za njim.
– Momak kojeg ste danas vidjeli poštujem jer nije nikada imao hrabrosti. –
Međusobno su se pogledali. Zvučalo je suludo.
Bero je ponovo stao i okrenuo se prema njima. Vjetrić mu se poigrao sa nekoliko pramenova kose.
– Taj momak nikada nije imao hrabrosti okrenuti stranicu i krenuti putem kojim idu drugi ljudi. Nikada nije popustio i krenuo boriti se da postigne nešto. Nešto što mi ostali postižemo. Obitelj, posao, karijera. On nije imao hrabrosti. Bilo mu je lakše živjeti svoj život. Zato ga poštujem. Poštujte ga i vi. –
Nije im morao reći da krenu za poslom. Bili su odabrani.
 

Share

About Author