Moto priče — 27 siječnja 2002 -

Opčinjen sam snagom. Oduvijek. Otkako sam rođen. Oduvijek sam tražio izvore snage, način kako da oslobodim svoju ili osjetim tuđu snagu. U bilo kojem obliku. Snaga u svakom obliku. Snaga u tijelu, snaga u duhu, snaga iz ustiju, snaga iz očiju, snaga u mišićima, snaga u pokretu, snaga u ubrzanju, snaga kao buka, snaga kao pokret, snaga kao prizor, prirodni ili umjetni, statički ili dinamički. Snaga prekrasnog pogleda sa visine, snaga prejakog vjetra, snaga zaglušujuće kiše, snaga ogromnih valova, snaga naoko mirne rijeke, snaga strojeva, snaga motora. Vizualni dojam motora je prekrasan, čuti ga kako radi još je ljepše, a zamisliti da ti upravljaš snažnim motorom, to mi je oduvijek bio san. MOTOR. Suzuki. Honda. Yamaha. Kawasaki. Sa loptom u ruci, oko motora, gledam cilindre, dajem gas, pipam sic, gledam krom, gledam auspuhe i vidim kako dim suklja iz njih, buka, uaaaaaaaaaaaaaaa. Koliko sam puta sanjao da je pred neboderom motor koji čeka samo mene, i kako su mi ključevi kod vrata, i kako silazim dolje, i nikad ga nisam vozio. Ili ga nije bilo, ili nije palio, ili sam se probudio, nikad, nikad. Taj osjećaj kad ga gledaš, prilaziš njemu, gledaš ga, onako nagnutog, vreba, čeka te, želi te. Zamahneš nogom, gledaš ga, sjedneš, gledaš ga, osjetiš da se malo spustio, gledaš ga, uhvatiš ručke, osjećaš ga. Znaš da ćeš ga uskoro voditi, da će te slušati. On. Tebe. Dižeš čok. 60. Daješ kontakt. 70. Stišćeš kuplung, 80. Dodiruješ crveni gumb. 100 Tak. Cikiciki brummmmmmmmmmmmmrrrrrrrrrrrrrrrbbmmmmmmmmm. Ahh. Da. Vibracije. Živ je. Želi suradnju. Cimaš ga lijevo desno, čuješ benzin kako lamata. OK. Otvaraš vrata garaže. Ugledaš svjetlo dana. Tadaaaaaaaaaa. Otvoriš vrata i pogledaš ga izvana. Da, tvoj je, samo tvoj i ne sanjaš. Istina je. Zbilja. Ti ga imaš. On je tvoj. Izvodiš ga van. Oblačiš svu opremu. Na kraju kaciga. osjećaš se moćno, sigurno, suvereno. Krećeš. Lagano, osjećaš da se zagrijava, prvo naginjanje, osmijeh, da, da, to je to. Daješ gas. Povezan si s motorom. On te sluša, sluša tvoje želje, slijedi tvoje pokrete, lijevo, desno, stani, kreni, poludi, ukroti. Dolazi ravnica, smiješ se, gas i …nirvana, ruke se rastežu, saginješ se od vjetra, oko ušiju fijuče, stišćeš ručke, osjećaš kako vuče, kako čupa, kako sve nestaje, kako svi ostali nestaju, staju, posustaju, ostaju. Samo ti, On i vjetar. Onda, samo vjetar. Onaj zvuk, izbušene cijevi, rika od iza, a od naprijed, osjećaš onaj vakuum usisa, čuješ kako usisava sve ispred sebe, da provari i ispljune, a sve ti kontroliraš, ti mu govoriš kako. I koliko. I to je prelijepo, to je zakon. Kad u prvoj daš gas, pa propeše zadnji, kad u drugoj daš gas, horizont padne, gledaš u nebo, i smiješ se, jer uživaš, jer možeš, jer te sluša, jer je tvoj. Kad pretičeš aute, kad se bacaš lijevo, zaglušiš ga bukom, baciš se desno pa opet lijevo, ispraviš i nestaneš. Znaš da te gleda, znaš da ne može ništa i znaš da u tom trenutku i on želi biti Ti. Ali nije, ti si Taj kojeg gleda, ti si taj koji je brži, ti si taj koji ga ima. Kad vidiš svjetla iz drugog smjera, kad prepoznaš sebe, pa mu digneš ruku da pozdraviš a on ti odmahne, on je isto ti, vi ste dva ista, vi se razumijete i znate što dijelite. Zato ste sretni i zato si mašete, kao da u tom trenutku imate jedan mozak, kao da ste se stopili, spojili u jedan veliki osmijeh. Vi znate, vi osjećate. Tko ne mahne, taj ne osjeća, taj ne kuži, taj nije u tome, taj ne vozi. On samo ide. Kad čuješ povećanje buke, povisivanje okretaja, Vaše ubrzanje, to je ono. Kad si nagnut a ne padaš, osjećaš ravnotežu, osjećaš sigurnost sa njim, sve je pravo, i asfalt je pravi i ti si pravi i motor je pravi i prostor i vrijeme su pravi.

Share

About Author

admin