Putopisi — 29 ožujka 2002 -

Autor & Photo : Valentina Pasanec

S punim njedrima sunca i zelene boje stiglo je proljeće, a s njime i prva moto utrka u ovoj sezoni. Konačno, i motoristi su došli na svoje.

Željni mirisa benzina, vjetra u leđima, prodornog zvuka “ pila” iz prošlog stoljeća, semafora koji dižu adrenalin do vrha, jedva smo dočekali i taj petak. A s petkom, utovar “ljepotice” (i ona jadna jedva dočekala slobodu), pakiranje krpica i svega potrebnog, vrata garaže se zatvaraju i krećemo. A ne, bilo bi prejednostavno. Ne radi zadnji desni žmigavac na našoj brako-prikolici, također iz prošlog stoljeća. Sve u stilu. Kvar napola otklonjen i po gasu. A benzin?! Prva benzinska postaja – gužva, druga ne radi – cisterna (“ Ma daj! Idemo!”), treća – uspjelo je. Juhica je tamo gdje joj je mjesto, u rezervoaru i sad stvarno idemo.”Gou, gou,gou!” A pravac, pa zna se, Grobnik. Kilometri se nižu, Deep purple diktira tempo, mali pljusak i sve je manje “stepenica do neba”. Koliko god jurili, na granici dopuštenog, stigli smo kad i mrak. Ništa više nije važno, glavno da smo tu.

A vrijeme: nebeski svod posut je zvijezdicama, a društvo im pravi lagani vjetrić – ništa strašno.Pronašli smo adekvatno mjesto za kamping (pogled na stazu, strujica, vodica), krov u zrak, sve je na svojem mjestu, a mi u krevetu.Telkica, grickalice i odmaranje. Tu i tamo osluškujemo ima li kakve “struje” u zraku. Ma, sve je OK.Uspavali su nas zvukovi iz ’72.,’79.,a probudio nas je jak, grobnički, prokleto hladan vjetar. A tek su 2 sata. Nebo je crno i monotono. Brakica kao da vozi svoj krug po Riječkom, lijevo desno, a mi sa njom. Kapljice kiše pojačavaju paniku. “Ustaj!Veži najlon, dodaj špagu!”, jer ako ova kiša ne prestane, mokri smo. I brakica i mi. Nakon dobro obavljenog posla, totalno razubuđeni provjerili smo je li sve u redu sa uspavanom ljepoticom koja ponosno nosi broj 69 i natrag u krevet. Svi spavaju, pa i “nosači dobrog zvuka”. A ni kiši se baš ne pada. Glavno da smo se zaštitili. 6,00 sati.Opet diži se! Ne znam točno što je tada bilo. Ali znam: “ Skidaj ceradu i najlon!” Ono, što si se trudio prije nekoliko sati što jače svezati u čvor, sada pokušavaš što prije odvezati i poći na spavanje.

Subota je svanula brzo, a sunčeko, zubato i sramežljivo, izmamilo nam je pospani osmijeh na licu. Buđenje uz miris kave bilo je predugo da bi se odvozio prvi neslužbeni trening. Noć je ipak bila pomalo “stresna”.

Prvi trening i izlaz na stazu. Emil i ljepotica, dva već dobro uhodana “komada”, otplesali su svoj prvi ovogodišnji ples, ležerno i elegantno. Pa hajde “mala” natrag u kombi i odmaraj. Mi smo poslijepodne proveli u ugodnoj atmosferi i spiki s društvom MK “MOTORI”. Majka priroda kao da se okomila na nas. Snijeg, sunce, kiša, vjetar, vjetar, vjetar. I bikeri, naravno.Najhrabriji ostaju.

Vrijeme utrke je ispred nas. Ajmo, Emile oblačenje. Redom: jedna majica, druga, treća, štitnik za kičmu, kombinezon, čizme “ukrašene” ren- trakom. Što ta traka radi! Nisi biker, ako nemaš ren-traku. Marama čvrsto svezana oko vrata, posljednji dim cigarete, kaciga na glavu, pali i sretno. Predstart-25. startno mjesto. (A jesi ga izvukao!) Pristižu ostale “munje, gromovi”, ulaze u startni prostor.I više nije važno je li sunce ili snijeg, vjetar ili mirovanje, cijelim tijelom i dušom si u žiži događanja. Gas, gas, crveno, zeleno i “zvijeri” su krenule. Već u prvih nekoliko metara, Emil se našao na 2. poziciji. Odlično je startao, a “fajt” je bio dobar, jak. Tih 5 krugova projurilo je za čas, a Emil je to odvozio moćno. Ha, imala sam i ja čast osjetiti disanje Hondice-bar na kratko.

Slijedi proglašenje, prva trka, prva “kanta”. Uspješno!

Mirna večer, pomalo dosadni vjetar i ponovno obavijanje brakice najlonom i čorka. Tu i tamo čuje se poneki pucanj iz auspuha, a bez toga ne možeš ušuškati svoja “okeca”. Noć je prošla slično kao i prethodan, uz veći osjećaj sigurnosti i bez disanja.

I već je nedjelja. O vremenu ne želim pisati. Dovoljno je reći: pratila su nas četiri godišnja doba. Prvi trening odvožen je u mećavi. Tri, četiri kruga i Emil ide van. Čuva on svoju ljepoticu. Njegova prognoza utrke (bilo bi suviše glupo prognozirati vrijeme): “ Puno jakih, brzih motora.Teško.” Sve izrećeno u meni je pobudilo neki strah. Zaglavila sam na brdu kod Riječkog. Emil u Riječki ulazi drugi. Sigurno, spuštaju u lijevi, diže, spušta ju u desni zavoj, sustiže prvog i prestiže ga. Odjednom pojačava tempo. Čemu takva žurba? Vjerujem im. Crno- bijela zastava označava kraj. Prolaze kroz cilj.

Redosljed isti; presvlačenje, proglašenje, slikanje. Još jedna trka, još jedna “kanta”. Jedino je Hondica promijenila zvuk, a Emil misleći da mu je neko na repu odvozio je posljednje krugove “žureći”.

Pošao je i ovaj val strepnje, uživanja i nabrijanog pulsa. ponovno nam je hladno. A najviše oko srca jer jedino što nam je preostalo jest pakiranje.

Prohujali smo kroz ovaj moto-vikend i u mislima na sljedeći, vraćamo se u radnu svakodnevicu. Potporu nam daju svjetla velegrada kojemu se približavamo.

POZDRAV SVIM MOTORISTIMA OD TINE

Share

About Author

admin