Savjeti i škola vožnje — 27 listopada 2003 -

Autor teksta John Adragna ; Prijevod: Tomislav Veček
 


 

Ovaj tekst je skinut s jedne od brojnih internet stranica. Dobio sam ga neki dan od Saše, kojemu je zapeo za oko. Pročitavši taj tekst, odmah mi je bilo jasno zašto je baš on izazvao toliko zanimanje i interes. Ja sam ga preveo s engleskog, da i vi možete malo razmišljati i upitati sami sebe o nekim stvarima. Tekst je posebice namijenjen mladim vozačima, s nikakvom, ili malom dozom iskustva. No, mislim da i iskusnijim bikerima neće naškoditi ako ga pročitaju jednom, dvaput, pa čak i više puta. Pa, eto teksta:
«Motocikl vas može ubiti bez većeg problema. Pitanje je samo da li vas je ubio on, ili ste se vi sami. Problem većine ljudi, ako ne i svih koji uđu u svijet motora, je to da nemaju punu kontrolu nad svojim motociklom. Ja sam počeo prošle godine i definitivno nisam imao tu potrebnu količinu kontrole. Još sam i sada daleko od količine kontrole koja je potrebna i koju posjeduju motoristi koji voze već mnogo godina, te imaju iza sebe tisuće kilometara i tisuće raznih što više, što manje kritičnih situacija.
Sada vozim «SUZUKIA» SV 650. To mi je drugi motocikl, dok je početak bio na 250 ccm. Taj prvi motocikl mi je omogućio da steknem barem osjećaj kako je to biti na dva kotača i da steknem neke glavne osnove vožnje motocikla. SV mi je služio sasvim dobro i pomogao mi je da produbim svoje spoznaje i iskustva. Bilo je situacija kada sam ponekad skoro i doživio pad. Bilo to zbog previše gasa, ili previše kočenja. Oboje naravno, na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Na sreću, SV je u kritičnim situacijama bio taj koji je izvlačio i sebe i mene iz grabe. No, bez obzira na to, potrebno je prijeći još mnogo kilometara, da bi stekao neku rutinu i iskustvo, koje bi mi pomoglo da se izvučem iz kritičnih situacija. Tu prvenstveno mislim na razvoj potrebnih refleksa, za koje je potrebno samo vrijeme i kilometri da se razviju. U raznim situacijama nema vremena za razmišljanje, već sve mora biti refleksno, jer je to i najbrže. Nema vremena za razmišljanje, da li ću ovako, ili onako. Čim vaš mozak osjeti da bi nešto moglo poći po zlu, u tom trenutku potrebna je odgovarajuća reakcija. Reakcija bez oklijevanja i to reakcija u pravilnoj količini i u pravo vrijeme.
Sjetite se svojih prvih vožnji u autu i učenju istog. Usporedite svoje sposobnosti i iskustva s početka svojeg vozačkog staža, sa sposobnostima i iskustvima koje sada posjedujete. Velika razlika, zar ne? Jeste li ikada koga učili voziti automobil? Kako ste se nervozno i nelagodno osjećali na suvozačevom mjestu, dok je vaš «učenik» pored vas vozio? Zašto ste bili nervozni i osjećali se nelagodno? Biste li ga radije učili voziti u nekom prosječnom automobilu, ili u npr. «MUSTANG» Cobri? Što vam vaš mozak govori o takvoj situaciji?
Motocikl poput Hayabuse je na vrhu sve te silne snažne moto konjice. Snaga je upravo i najopasnija stavka u vezi motora. Recimo da vam se vozeći Hayabusu malo omakne desna ruka. Na mojem SV-u ispoljavanje snage uzrokovano time ne bi bilo tako opasno. No, na Hayabusi bi vas ta snaga, ako ste neiskusni, a i iskusne zna ponekad iznenaditi, vinula u zrak, što nas opet dovodi do vrlo velikih šansi da bi sve moglo završiti s vrlo ružnim prizorom. Vi na žalost više ne bi ni došli u tu situaciju da vam se omakne desna ruka, barem ne ako je riječ o motociklima.
Dalje možemo razmišljati:
Zašto većina ljudi počinje s motorima najviše klase, s onim najjačim zvijerima? Zdravo razmišljanje nas definitivno upućuje u drugom smjeru. Ako idete protiv te logike, očigledno ne donosite pametnu odluku. Tu se opet postavlja slijedeće pitanje. Smije li netko, tko ne donosi suvisle odluke, uopće voziti motor poput Hayabuse ili sličnog? Da li bi ti ljudi došli u napast da se malo iskažu pred nekom curom, na nekom semaforu? Ili, da li mogu ocijeniti da su sposobni slijediti nekog starijeg motoristu po nekoj dionici ceste?
Je li vaš cilj voziti radi svojih užitaka, ili za tuđe užitke? Da li je riskiranje vašeg, a i tuđeg života, vrijedno toga da imate novi, najbrži, najjači motor, samo zbog toga jer vi to želite? Zašto mišljenja drugih, kad vam kažu da počnete svoj moto staž na nečem slabijem, u vama izaziva reakciju punu emocija? Da li osjećate da oni sumnjaju u vaše sposobnosti? Kada počnete voziti, vi morate biti svjesni činjenice da NEMATE sposobnosti. To ne znači da ste za ništa i da nemate hrabrosti. To samo znači da trebate naučiti. Sam proces učenja uzima najviše života nas motorista. Ako nemate ništa više za naučiti, bit će vam prilično dosadno. Jedan od velikih povijesnih učenjaka i znanstvenika je na svojoj samrti rekao: «Sada znam, da ništa ne znam». Ja osobno uživam u učenju i napredovanju svojeg znanja i iskustava u moto svijetu. Kada ste spremni za prijelaz na višu stepenicu i kupnju jačeg motora, jednostavno ćete osjećati da je to, to, i da ste to zaslužili.
Svi želimo biti najbolji, da radimo stvari bez većeg umnog ili fizičkog napora, da dokažemo da smo prirodni talenti. Ali ipak proces samog učenja ne može se skraćivati, ne možemo koristiti prečace. Ako to pokušate, gadno ćete proći.
Divite se profesionalnim vozačima, jer su oni trenirani, i sve izgleda da rade s lakoćom i možemo reći da nam sve to svoje znanje umjetnički demonstriraju. Ali ipak iza svega toga su godine rada, truda, muke i bezbroj padova. Izgleda da je sve to lagano kad ih gledamo na TV-u, zar ne?
Počevši motociklom poput Hayabuse, ograničavate samo sebe. Čini mi se da vozači koji su počeli na cross motociklima, da su oni najiskusniji i najbolji od svih. Oni su stalno izloženi proklizivanju kotača, ne baš idealnim uvjetima vožnje, padaju skoro svakodnevno, važna im je precizna kontrola gasa. Sve te stvari moraju stalno imati na umu, ili bolje rečeno, moraju refleksno na sve to reagirati. Ja na cesti skoro nikada nisam suočen sa svim tim poteškoćama. Ako i jesam, moj život tada «šeće» po oštrici noža. Samo od sebe se nameće razmišljanje, da mogu nešto naučiti samo ako sam živ. Ili se mogu ubiti, ako se odskližem pod neki nadolazeći automobil, ili kamion.
Većina ljudi zna svoje granice, znaju kada treba pristupiti nečem, kao što je učenje vožnje na motociklu. Oni koji odluče iskusnijima dokazivati da su u krivu i odluče kupit neku novu jurilicu, tipa CBR 1000, R1, GSX-R 1000, ZX-10 R ili slično, imaju na umu pogrešan cilj. Štoviše, donose vrlo pogrešnu odluku, ignorirajući pri tome što im zapravo njihov mozak govori.
Mislim da bi nekog vlasnika Hayabuse trebalo pitati sljedeća pitanja: Koliko svoje pažnje posvećuje, da bi osigurao potpunu kontrolu nad svojim motociklom? Koliko ste svjesni samog položaja ručice gasa? Ako bi posudili nečiji motocikl, recimo SV 650, da li bi vožnji posvetili više, ili manje pažnje?
Nitko ne želi potiskivati novopečene i novo pridošle vozače. Nitko ne želi da ti vozači sjedaju na motore i pogibaju. Mnogi vas mogu zezati, kako se bojite dati gas, ali u biti oni se samo zezaju i ne misle tako.
Dio svega leži u strahu. Strahu od moguće smrti. Dio svega leži i u užasu i boli živog čovjeka poput nas. Što su sve lijepe stvari u životu, jednostavno prekinute i nestale u jednom trenu, zbog jedne male greškice. Zaista se je lako ubiti! To ćete najbolje shvatiti, kada ćete se jednom približiti na sam rub života i smrti. Tada ćete shvatiti da je linija vrlo, vrlo, tanka.
Razmislite o slijedećem: Voziti motocikl, je bez dileme, u najmanju ruku opasno. Možete u svakom trenutku poginuti. Možda su to preozbiljne činjenice, ali je tako. Da bi vozili motor, vaš um u većini slučajeva blokira sve te činjenice i saznanja o opasnosti, ili nas strah opet zapravo čuva, čini pažljivim i iznosi na površinu ono najbolje, što možemo izvući iz samih sebe. Sasvim je moguće da vam vaš um prekrije važnu informaciju tokom vožnje, da vas uopće o tome neće obavijestiti, ili taj trik možda uopće neće funkcionirati. Koliko puta ste negdje sjedili uz piće, razmišljali i pitali sami sebe: «Što sam mislio? Pa ja znam i mogu bolje?» Upravo to morate imati na umu i analizirati svoje postupke . Samo tada možete donositi pravilne odluke. Postoji mnogo životnih priča o vozačima motoristima koji su poginuli, ili su bili ozlijeđeni. Na žalost, čitamo o njima i viđamo ih prečesto. Mislite li da su ti ljudi htjeli poginuti, ili nastradati? Očigledno ne. Isključimo iz naših razmišljanja na trenutak nezgode, koje su jednostavno bile neizbježne i koncentrirajmo se na dvije stvari. Prvo, vozači koji su napravili grešku i uzrokovali sami svoju nezgodu, i drugo, vozači koji u kritičnoj situaciji nisu postupili najbolje što znaju i najbolje što su mogli. Svaka osoba, svako živo biće, želi živjeti, a ipak mnogo motorista pogiba i završava s teškim ozljedama. ZAŠTO? Možete biti sigurni da su učinili sve što je tada bilo u njihovoj moći, da bi spriječili nezgodu. Što ih je ipak spriječilo da daju još onaj zadnji atom snage, volje, i znanja, da bi spriječili nezgodu?
Ostavit ću vas sa sljedećom pričom:
Jednoga dana posudio sam svojem prijatelju svoj prvi motor. Bila je to «HONDA» 250 CM, proizvedena 1983. godine. Nakon što je sjeo na nju i prošao tri ulice dalje, stao je na znaku STOP. Kada je opet kretao s tog mjesta, dogodilo se nešto, što ga je zbunilo. Nespretno je dao gas i naglo otpustio spojku. Motor se potom «složio» na cestu, dok je on počeo letjeti zrakom, kao neka lutka kada je bacimo. U tom trenutku pomislio sam da je mrtav.
Zašto se to dogodilo? Zamislite Hayabusu u rukama mladog vozača.»

Eto, ne znam o čemu vi sada razmišljate, nakon što ste pročitali sve ovo. Ja sam se zapitao puno stvari. Budući da pripadam toj mlađoj populaciji vozača i tek sam počeo kročiti putovima motora, u većini postavljenih pitanja sam pronašao sebe. Mnoge rečenice završavaju s upitnikom, i na njih nije dat odgovor. Poanta svega je da svaki od vas nađe sam za sebe odgovor i razmisli o njemu. Ja sam i prije, nego li sam uopće dobio taj tekst ruke, razmišljao o tome da li da kupim svoj motor snova. Svjestan činjenice da mu nisam dorastao, uvijek sam ipak u prvi plan stavljao svoju želju za «HONDOM» Fireblade. Uvijek mi je na umu bila činjenica, koliko se u životu trudim i mučim, samo iz jednog razloga, zvanog Fireblade. No, ipak, zahvaljujući nekim ljudima, koji su mi malo približili činjenice, odustao sam od svog sna. Zapravo da budem točan, malo sam ga samo odgodio. Jer, ipak sam tom snu zahvalan što napredujem u životu. Taj san je ono, što me tjera naprijed. Ali, imamo li ipak zdravi razum i možemo li staviti na vagu što je pametnije. Da li odgoditi malo taj san i u njemu kad-tad uživati poduže vrijeme, ili ga ostvariti prvom prilikom, ali ga isto tako i prvom prilikom opet izgubiti?? Eto, to je još jedno pitanje za vas.

HONDA-biker, MK»MOTORI»
 

Share

About Author