Moto priče 2005 — 04 siječnja 2005 -

 

I ova priča počinje kao i većina priča o dječacima i motorima. Prijatelj iz osnovne škole dobiva za rođendan TOMOS APN 4, a ja kupujem njegov stari TOMOS automatik. Ljubav je rođena. U to vrijeme u Čakovcu postoje dva ili tri motora koja plijene poglede klinaca. S frendovima prolazimo prve kilometre na svojim motorčićima. Dolazi i srednja škola, automatik je u sve gorem stanju, radim generalku i jurim dalje. Na snagu stupa zakon o obaveznom registriranju mopeda svaku godinu. Teško da mogu proći tehnički i automatik završava u garaži. Ideja o kupovini novog, nešto jačeg motora ne nailazi na odobravanje roditelja što je u najmanju ruku čudno jer stari ima fotke na kojima jaše BMW-a. “Kupi rađe fićeka, ima četiri kotača i krov nad glavom, bla, bla, bla,…”
Nakon srednje škole pod pritiskom roditelja, uzimam kredu i kupujem fićeka, motor je iluzija. Život je otišao u sasvim drugom smjeru od željenog, godine prolaze u radu i uzdahom kad god pokraj mene protutnji pila.
Sa 35 godina završavam u bolnici s poteškoćama u radu srca. Ležim u Dubravi 30 dana i čekam red na ugradnju pacemakera. Tko to nije probao ne zna o čemu govorim. Dani u krevetu su užasno dugi i čovjek razmišlja o svemu i svačemu. Analiziraš što si u životu napravio, koje si želje ispunio, i dolazim do zaključka da nisam sjeo na vlastiti motor. Odluka je donesena. Samo još treba vidjeti kako će reagirati žena. Vraćam se iz bolnice i nakon nekog vremena oprezno spomenem ideju o kupovini motora. Oči moje supruge su bljesnule, a na licu joj se pojavio smiješak. Radimo brzu financijsku inventuru i zaokružujemo iznos na 4.000 eura. Upisujem autoškolu za A kategoriju koju još nemam. Totalno smo se zakurili, u istom smo filmu. Predivno.
Krenuli smo u potragu na internetu. Za novac kojim smo raspolagali mogli smo kupiti Viraga 535 između 1997.-1999.  To je bilo totalno razočaranje jer nisam ni sanjao kako su visoke cijene rabljenih motora. Sljedeće razočaranje bili su gabariti Viraga, ja imam 188 cm  i 95 kila. U najmanju ruku izgledat ćemo smješno. Znači treba gledati nešto veće, Shadow, Black Widov, Dragstar. Cijene su užas. Dolazi kraj sezone, lista se Plavi oglasnik, nema za te novce ničeg. Polako se već paničari. Nedjelja navečer zvoni telefon. Zove Robi (frend sa XT-om) – “čuj bili su danas Buco i Draš u Zagrebu, išli su pogledati motor. Buco bi kupil motor, ali nema dosta keša. Tip je kupil u 2. mjesecu motor, napravil je 4000 km i treba lovu za adaptaciju stana. Mislim da bi to bil motor za tebe. Samo nije choper. Gledali su XT-a, tip ga je stvarno ušminkal.” Proletjelo mi je kroz glavu, to nije ono o čemu smo razmišljali, ali …
Ženu posjedam kraj kompjutora, otvaramo Yamahine strane i gledamo XT-a. Meni  je motor “nice”, Biba o tome neće ni razgovarati jer to ona ne može voziti, previsoko je sic. Raspravljamo o cijenama, moje je mišljenje da je bolje kupiti 6 mjeseci starog XT-a, nego 6 godina starog Viraga. Prilika je stvarno super, šteta bi to bilo propustiti. Nakon kratkog uvjeravanja Biba popušta i odluka je donesena. U ponedjeljak zovemo Zagreb i provjeravamo je li XT još kod vlasnika. Dogovoreno je da se sretnemo u utorak, cijena je 4.500 eura fiksno. Kratki smo za 500 eura. Posuđujemo lovu, Robi i ja krećemo u 15.00 h u Zagreb. Motor nas čeka vani pred zgradom. Plavi XT s novim malim žmigavcima, crnim prednjim blatobranom, crnim oklopima. Stojim i ne govorim. Robi provjerava broj sašije i motora. Sve je dogovoreno u trenu. Uzbuđenje raste, to je moj motor. Naravno da ima ALI. Znaš stari motor je kupljen na kredit, knjižica vozila je u banci kao garancija. Tres. Nokaut. Mislim da ne moram trošiti riječi na razočaranje koje je sljedilo. Stojim kraj motora, lova u džepu, knjižica u banci. Što uraditi, tip je na pogled O.K., ali danas dati lovu na prvi pogled i povjerenje uz toliko prijevara. Tip me uvjerava kak bu sutra prvo išel u banku prebiti kredit i da je knjižica kod mene za dva dana. Gruntam, znojim se, to je sva lova koju imamo, kaj ak ne dobijem knjižicu, sheet. Bibu nesmem ni nazvati jer znam kak bude reagirala, pakiraj se i dojdi doma. Odluka je pala, krećemo k javnom bilježniku, tip vozi motor, žena mu je u komi, teško joj se rastati od motora. Ugovor je potpisan, novac sam izbrojil, pijemo kavu na terasi i krećemo doma. Robi vozi motor, ja auto. Stajemo na parkiralištu kod Zelene tržnice da si Robi obuće hlače, a ja ga pitam dal mi da krug. Ne kontam da je to moje, Robi se smije, to je tvoje, vozi se. Delam krugove na parkingu, oduševljenje, frka nemam knjižicu vozila. Telefoniram Bibi da smo postali ponosni vlasnici Yamahe, o knjižici šutim. Na povratku stajemo u kafiću, do doma ja vozim XT-a, a Robi auto. Uzbuđenje je na vrhuncu. Biba je sretna, ja uzbuđen i u panici jer nemam knjižicu.
U srijedu me zove tip iz Zagreba, čuj u banci su me naručili tek za petak. Panika, spušil sam lovu. Jedva čekam petak, mobi zvoni u 14,30 h: sve je gotovo, knjižica je kod mene, kak da ti ju pošaljem. Gromada mi pada sa srca, sve je prošlo super, sad Bibi pričam cijelu priču, ne vjeruje da sam to napravil, sad sam jak, osmijeh mi ne silazi sa lica.
Pošto smo svu lovu dali za motor od opreme nemamo baš ništa. Posuđujemo kacige od susjeda, za Bibu otvorenu Nolanicu ko zna koje godište, a za mene MT. Prvi kilometri  bili su stvarno gingavi. Svima koji se voze na dva kotača poznati su osjećaji koji su nas preplavili. Sezona je pri kraju. Subota, sunce, zovem Bibu s posla i dogovorimo ručak vani, idemo u Novi Marof na jumbo pizzu. Biba u zimskoj jakni s otvorenom kacigom, ja u jesenskoj jakni s kapuljačom i šarenom kacigom na glavi, oba bez pojaseva. Svako ko nas vidi zna da smo tek sjeli na motor. Baš nas briga, glavno da se mi vozimo. Nakon pizze u Marofu dogovoreno je da popijemo kavu na Varaždin bregu u kafiću Črleni lajbek. Dajem žmigavac, skrećemo na parking, a tamo 10-tak motora. Kasno je da produžim, moramo stati. Ljudi zbegecani u kožne kombinezone, jakne, čizme. Panika. Stajemo, pozdravimo, naručimo kavu, Biba uživa u svojoj kavi, ja se znojim. Iz kafića trešti glazba, motori, motori… Svi se lijepo zabavljaju, a ja sam sav nervozan, samo da mi se ne dogodi kakav “bad” kad bum kretal, da mi ne krepa motor, propal bum u zemlju. Naravno da u svoj toj panici nisam mogao ni disati, a kamo li se normalno voziti. Sjedamo na naš mali XT koji se izgubio među jurilicama, palim, kuplung, prva, dajem gas, motor stoji, mašina bući, promašio sam prvu. U panici opet kuplung stišćem u prvu, naravno mašina je u velikom obrtaju, čuje se do Zagreba kad sam prešaltal. Propadam u zemlju, možda nije niko ni trepnuo okom, ali osjećaj je bio kao da svi bulje u dvije kreature u smiješnoj odjeći. Iz drugog pokušaja krećemo. Totalno sam u komi. Na putu srećemo nekoliko motorista, dižu ruke, mašemo i mi njima, malo mi je lakše. Biba me tješi, to se svakome može dogoditi. Da, ali ne pred tolkim pravim motoristima. To je pravo krštenje.
Zimska stanka se iskoristila za nabavku opreme, Nolan N-70, enduro kacige, Spidi hlače i jakne, Held rukavice. Prvu punu sezonu iskoristili smo u pravom smislu riječi, napravili smo 7000 km i zarazili se do kraja. Za ovu bolest nema lijeka.
 

Share

About Author