Put do postanka jednog od najboljih stuntera u Hrvatskoj nije nimalo jednostavan. Dvadesetčetverogodišnji Hrvoje Kostelac iz Zagreba svoju ljubav prema motociklima pokazuje već u petoj godini života a sa izvođenjem akrobacija počeo je u ranoj srednjoškolskoj dobi. Danas vozi Kawasaki Ninju 636 a kako je sve to krenulo i s čim se sve susreo saznali smo u razgovoru s Hrvojem…
Kako i kada si se odlučio baviti stuntom?
Sve je zapravo počelo na na cesti još 2003.g kada sam naučio voziti skuter Apriliju SR50 DiTech na zadnjem kotaču. Zatim sam 2004. godine na internetu naišao na jedan video clip kojeg sam pogledao jedno 10-tak puta zaredom jer nisam mogao vjerovati što sve izvodi AC Farias (legenda i jedan od začetnika ovoga sporta) na svom Suzukiju GSX-R 600. Tog trenutka znao sam da je stunt nešto čime se želim baviti i ozbiljnije sam pristupio tome. Počeo sam prerađivati i prilagođavati svoj skuter dotičnom sportu sve dok nije više bio za cestovnu uporabu te sam počeo trenirati na parkinzima i poligonima. 2006. godine sam krenuo po prvim natjecanjima i krajem iste došli su prvi dobri rezultati sa Hockenheimring-a u Njemačkoj gdje smo moj tadašnji timski kolega Dario Miljanović i ja osvojili 1. mjesto u timskom djelu natjecanja a u solo freestyle natjecanju sam osvojio 3.mjesto.
Tko ti je najviše pomogao, jesi li imao podršku obitelji?
Najteže mi je bilo objasniti roditeljima o kakvom se sportu radi i da to nije samo ludovanje po cesti nego da je to extreman sport koji iziskuje trud i odricanje kao i svaki sport. Kada su vidjeli da više ne divljam po cesti nego da treniram na zatvorenim parkinzima već su me ozbiljnije počeli shvaćati i podržavati. Otac me prvi puta došao gledati na Grobnik 2007. kada sam postao državni prvak na skuteru i od tada me u potpunosti podržava i i maksimalno pomaže oko svega kao i ostatak obitelji i prijatelja.
Kada si se odlučio za prelazak na veći motor?
Krajem 2008. sam uspio nagovoriti oca da mi kupi Kawasaki Ninju 636 jer sam do tada na skuteru došao do maksimuma što se tiče trikova i natjecanja koje sam gotovo sve osvojio u to doba. Također u to vrijeme se i skuter stunt scena počela polagano gasiti pa je logičan slijedeći korak bio veći motor jer odustajanje za mene nije bila opcija.
Možeš li nam reći kakav ti je bio prelazak sa skutera na sportski motor?
Najteže mi je bilo naći sponzora za prerade na motoru jer nisam htio kao na skuteru slagat dio po dio pa da se to rastegne na 2-3 godine i da se stalno moram privikavati ne nešto novo. Htio sam naći sponzora, kupiti sve potrebne djelove i kompletirati motor odjednom. To mi je pošlo za rukom 2009. godine kada mi je tvrtka Troha-Dil financijski generalno sponzorirala gotovo sve dijelove potrebne za motor kojih zajedno sa sitnim preradama ima jako puno. Što se tiče samog prelaska najteži bilo je naviknuti se na težinu i snagu motora u usporedbi sa skuterom. Kada sam to savladao sve ostalo je samo pitanje treninga i provedenog vremena na motoru.
Koliko je opasan ovaj sport i jesi li imao nekih težih ozljeda i padova?
Što se tiče padova, oni su sastavni dio ovog i svakog extremnog sporta. Gotovo da ne prođe trening bez pada, bilo mene ili motocikla, a naročito se to događa kada isprobavam nešto novo. Bez obzira na lomove i sve ostale ozlijede, mogu reći da sam do sada imao sreće i prošao sam sa minimalnim posljedicama ako usporedim s puno težim ozlijedama i operacijama koje su prošli moji kolege.
Znamo da je ovaj sport relativno slabo zastupljen na našim prostorima, možeš li nam reći koliko se teško baviti ovim sportom u Hrvatskoj?
Jako teško! Evo počnimo od prostora za trening. Zbog nedostatka adekvatnog prostora za trening u Zagrebu prisiljen sam ići do Velike Gorice, točnije do nedovršene autoceste Zagreb-Sisak koja je privremeno rješenje jer će se uskoro dovršiti i pustiti u promet. Ljudima je jako teško objasniti o kakvom je sportu riječ te je i samim time jeko teško naći sponzora pošto svi misle da si neki divljak koji se vozi po cesti na zadnjem i sad tražiš nekog sponzora za to.
Koliko je skupo bavljenje stunt-ridingom?
U usporedbi s moto utrkama stunt je daleko jeftiniji, ali kao i svaki motor sport iziskuje dosta novaca i bez dobre financijske potpore obitelji i sponzora gotovo je nemoguće baviti se ovime. Ako mislite odraditi dobar trening, potrebno vam je cca stotinjak kuna goriva, ali to je samo gorivo, na tom treningu se troše i gume, pločice, vilice se oštećuju a da ne govorim o padovima bez kojih nema napretka. Prednja guma još može izdržati i do dvije sezone (ovisno o tome koliko se vozite na prednjem), dok zadnja traje 10-tak dana pošto su burn-out i drift trikovi sastavni dio sporta.
Koji su ti planovi za budućnost, ciljevi, gdje se vidiš za 5g?
Za sad planiram promovirati svoj sport i sebe što više kako bih ljudima dočarao o kakvom se sportu radi, koliko je potrebno truda, odricanja i treninga. Samim time volio bih naći što više sponzora kako bih se više mogao koncentrirati na samu vožnju i treninge a manje razmišljati o financijama i problemima. Krajnji cilj mi je jednog dana živjeti od ovoga sporta i voziti po cjeloj Europi a kasnije i svijetu.
Možeš li nam nešto reći za kraj.
Zahvalio bih se Vama na ovom razgovoru, mojim dosadašnjim sponzorima tvrtci Troha-Dil, Nikola Đurđek-AutoTapetarija, Airbrush Nex-Art, VeMa Folije te mojoj obitelji i prijateljima na podršci.
Hrvoja možete pratiti na www.hrvoje-stunt.com ili putem Facebook-a www.facebook.com/hrvojestunts a mi mu i ovim putem želimo puno uspjeha i što više novih i luđih trikova.
