Putopisi — 10 ožujka 2002 -

Autor: Emil Mokrovčak




Posao me odveo na put u Milano i Como na švicarskoj granici. Na autoputevima sjeverne Italije vlada nevjerojatna gužva. Tri trake: dvije prepune šlepera, a u trećoj automobili. Tri full kolone. Vozim se u svom mezimcu i zamišljam da sam na motoru, kao što to mi motoristi često radimo.

Ako vas put odnese na ove ceste kao motoristu, znajte da ste onda definitivno ugrožena vrsta. Nitko vas neće ni primjetiti. Vozači šlepera su iz godine u godinu sve bezobrazniji. Stalno istjeruju zakon jačeg, prestrojavaju se ne mareći za druge i non-stop netko gura nekog iz trake u traku. I u autu je opasno do jaja, a kamoli tek na motoru.

Ovdje obavezno moraš voziti za sebe i desetoricu oko sebe. Imam osjećaj da bi te pregazili i da se nitko nebi ni zaustavio kako bi se moglo pokupiti ono što je ostalo od tebe i tvog bikea. Strašno! Ne možeš računati na vožnju između kolona jer se stalno netko prestrojava. A ta silna prestrojavanja su uzrokovana izlijetanjima kamiona iz krajnje desne trake kada kreću u preticanja. Jedan vozi 90 km/h, a ovaj drugi ga s 92 km/h pretiče. I tako stalno. Moraš imati debele živce za ta sranja.

Gledao sam nekoliko motorista koje sam susretao putem. Kao loptice u fliperu. Bježe lijevo, bježe desno-borba za goli život! Nema fine, čiste vožnje. Samo izbjegavanje automobila i šlepera. I uspiju oni sve to ( pa i mi bi to riješili ), ali zato stradaju neki drugi. Ali ipak, gadna je to vožnja! U biti, nisu to ceste za nas na dva kotača.

Čovjek je na stazi pet puta sigurniji, nego na tim prokletim autoputevima. Eh, gdje su one lijepe zavojite ceste i prekrasni pogledi kao dekor. Vožnja u dobroj grupi, pa mali odmor uz kavu i onda opet vožnja do nekog od bezbroj ciljeva koje samo mi motoristi možemo izmisliti.

Daj, dosta maštanja Čitav dan za volanom, već se i mrak spustio a ja sam "samo" osam puta izbjegao sudar.

No, svamu dođe kraj, pa i takvom danu. Ni sam ne znam da li sam tih 960 kilometara napravio za volanom, ili maštajući, na motoru. Dobro dođe mašta i dobra muzika na ovakvim putovanjima. Hotelska soba, odmor, planiranje sutrašnjeg dana i konačno spavanje (grozan krevet).

Jutro je prekrasno i imam zgodan pogled s prozora svoje sobe. Doručak i opet za volan u borbu za preživljavanje na putu do Lijepe naše. Ali ipak… radije bih taj put prelazio na dva kotača. To je ipak nešto posebno!

Znate o čemu pričam, zar ne?!

Emil Mokrovčak

Share

About Author

admin