Moto priče — 28 prosinca 2003 -

Ova priča je nastala prije par godina kao odgovor na jednu diskusiju vođenu na news grupi "hr.rec.motocikli". Pošto je u zadnje vrijeme u trendu da se svi predstavimo na ovaj način, vjerujem da će me mnogi u ovom tekstu bolje upoznati.
 

Da počnem priču od početka moje bikerske karijere.
1986 sam Djeda uspio nagovoriti da mi kupi moj prvi motor, bio je to Tomos «Tori». Na njemu sam sa svojih 12 godina proživljavao svoje prvo bikersko iskustvo. Sa «Torijem» sam već u 13-toj mijenjao “komade”, padao sam kao da vozim po ledu, a ne po asfaltu i radio po 5000 km na godinu. Sa 14 godina sam iz garaže izvadio starijeg Tomos automatica. To je bio motor od mog starijeg brata koji se zapalio još 1987. Motor sam rastavio u komade i starog maltretirao dobrih mjesec dana da idemo kupovati dijelove jer što sam ga više sastavljao to mi je više dijelova falilo. Konačno sam ga sklopio i polakirao u boju za strojeve (prva kantica sa tatine police) i imao pravu pilu. Sjećam se kao jučer da sam na pokazivač brzine, uz brojke 10, 20, 30, 40 i 50 dopisao broj 1 i tada je moj automatic išao 150km/h wow !! Eto koji sam fanatik bio. Na automaticu sam proveo daljnje dvije godine mog života. Išao sam sa njim u školu, u park (okupljalište mojeg društva) i svaki puta kad je Mami trebalo nešto iz dućana koji se nalazi odmah iz ugla, ja sam sjeo na motor napravio prvo par krugova po kvartu pa tek onda u dućan. Jeli me to već tada činilo bikerom? Ja vjerujem da je, jer mi je motor, makar je to bio automatic, bio glavni dio života, vjerojatno isto kao i vama sad vaši motori. Motor mi je bio glavna tema u snovima i cjelodnevna okupacija. Moja ljubav prema motoru se tada nije dala mjeriti sa ničim. Žalosno, ali istinito, bio sam dijete. Nego da nastavim.
Sa 16 sam počeo gledati pile. Bilo je to 1991. Sjećam se da su u AutoHravtska-oj stajale dvije Suze jedna 750 druga 1100. To su bile one crno sive ako se sjećate, mislim da su se pojavile na tržištu 1990. Imale su prednji far prekriven sa pleksijem. Vjerujem da znate o čemu govorim. U glavnom najbolji motori u to vrijeme. Slinio sam po tom izlogu, čak me jednom tip koji radi unutra pozvao da malo sjednem na motor pošto me vidio par puta kako zurim nepomično u motore. Staroga sam vukao za rukav dugo, dugo i stalno mu govorio da nije za mene automatic više, da ja hoću nešto više !!!.
Vraćao sam se jednom iz škole, malo pokiso jer su po kvartu već počele juriti pile, a ja sam sjedio na automaticu, i Stari mi je rekao da ima jedno iznenađenje za mene u garaži. Uf jebote ja već pomislio da je Suza J. Ne šalim se, znao sam da nije, ali, pošto je to jedino što me može iznenaditi, sam znao da je novi motor. U garaži je stajala nova novcata vespa, NV-150, ona indijska. Nisam bio razočaran jer je vespa već motor. Nakon tjedan dana vožnje već sam žico Staroga da idemo u Trst po “dodatnu opremu”. Složili sam motor i bio je priljepak za “komade” sve dok ga nisam razbio. Naravno kako ćeš sa Vespom past na onim kotačićima nego u zavoju. Pošto sam kao mali volio brzine i zavoje, nitko mi nije rekao da Vespa nije za to. Već druge sezone sam mijenjao Vespu za Gileru RV125. To je bio polu naked motor, za mene jurilica sa kojom sam doživljavao prvo pravo racing iskustvo. U rotoru sam se vrtio kao budala pokušavajći otići sto niže. Mijenjao sam sve kanale na televizoru (mislim i na satelitske) ne bi li naišao na neku utrku i odmah nakon toga na rotor. Sjećam se da sam si šivao neke zakrpe koje bi vezao na koljeno pa da dodirnem onaj toliko daleki asfalt. I jednom sam uspio, naravno, mlad i glup kaj ja znam. Zakrpa je odmah odletjela, traperice se razderale, a iz moga koljena je lagano potekla krv. Jebeš budalu. Ali sve u svemu, ja sam se guštao. Frend iz razreda je negdje u tom periodu kupio Hondu VFR400RR. To je bila zvijer od motora. Kaj je najbolje još uvijek je. Taj stroj od 400ccm juri kao lud, i vjerujem da bi ga sad na Grobniku ništa lošije vozio nego Suzu. To me sve natjeralo naravno da opet idem žicat. Što drugo nego novi motor već nakon godinu dana. Sa Gilerom sam padao kao muha, ali to mi nije bila dobra škola za smirivanje već sam ja htio još. Tako sam u ljeto 1992. kupio, žicajući, Djedu jednog Djedu drugog, Baku jednu, drugu nisam imao, Mamu, Tatu, Sestru, Brata, ma sve, samo da skupim lovu za prvi pravi motor. Bio je to GPZ-500S, motor kao iz snova. Išao je kao lud. Na njemu sam prvi puta osjetio brzinu preko 200km/h. Ali kako sve lijepo kratko traje, tako sam zbog neiskustva, ili bolje reći zbog viska adrenalina nakon tjedan dana završio u zidu prilikom brzine od 140 km/h. Sva sreća sto je udarac bio iz kosa, a ne frontalno pa sam se odbio od njega, ali bez obzira na to završio sam na dvije operacije i bio sam prikovan za bolnički krevet skoro 2 mjeseca uz daljnje mirovanje od mjesec dana. Starci su u međuvremenu motor (ono što je od njega ostalo) prodali i rekli da više nikad neću sjesti na njega. Možete mislit moj bikerski san je potonuo. Sve ono za što sam živio palo je u vodu zbog jebenog adrenalina i gluposti. Bio sam prisiljen na vožnju tatinim Renaultom 4. Vjerujem da mi je olakšavajuća okolnost bila ta što nisam niti mogao voziti motor jer mi je rame stvarno bilo par godina u komi. Od 1992 do 1998 mi je bilo najdulje razdoblje moga života. Posuđivao sam motor gdje sam stigao i od koga sam stigao. Stalno sam gledao sa očajem bikere kako jure po gradu. Redovito sam išao u Princ Student, jer je tamo vlasnik bio Dale, možda ste za njega čuli. On je redovito kupovao nove motore čim bi izašli, imao je sve, ZXR750, GSX-R1100, CBR900RR FZR1000EXUP i uvijek je bio u trendu. Za mene je bio glavna faca u gradu. 1996 čim sam se vratio iz vojske obećao sam si da ću kupiti motor. Tako sam si pronašao posao koji će mi donesti dovoljno para da kupim motor. Od ’97 do sredine ’98 dakle godinu i pol, ja sam nakon svoga posla cijele dane i noći rado razno razne poslove. Bilo je x neprospavanih noći i dočekanih zora, sve zbog motora. U rano proljeće 1998 kada je izašao R1, nagovorio sam frenda koji je imao CBR900RR iz 1993. da mu je vrijeme da promjeni motor. Nakon jednomjesečnog nagovaranja uspio sam u cilju. Kupio sam prvi pravi motor o kakvome sam prije par godina sanjao. Životni san mi se ispunio. Od 1998 sjeo sam na CBR-a i od tada ne silazim sa jurilica.
Eto malo sam se raspisao, ali sve zbog toga da opišem zašto ja sebe smatram bikerom. Nisam nikakav šminker koji juri gradom da bi se pokazao i nisam vikend vozač, makar priznajem postoje tjedni i tjedni kad sam na motoru samo vikendom. Ja sam biker jer mi je motor u krvi od 12-te godine.

Share

About Author