Moto priče — 10 prosinca 2003 -

Zašto vozim motore? To je pitanje koje mi mnogi ljudi postavljaju navodeći razne razumne i uvjerljive argumente protiv toga. Kada me na motoru vide ljudi koji nemaju veze sa svijetom motocikala, koji u motoru koji vozim vide samo gomilu konjskih snaga i "smrt na kotačima" kako ga vole zvati, gotovo uvijek me pitaju zašto svaki dan riskiram svoj život izlazeći na cestu. To pitanje je gotovo uvijek retoričko budući da odmah nakon što su ga postavili počnu držati prodike o nesigurnosti, broju nesreća, posljedicama za cijeli život i tako u nedogled. Zar oni doista misle da ja ne shvaćam rizik, ili da ga razumiju bolje od mene? Mislim da takvim ljudima koliko god se trudio objasniti i dati odgovor na njihovo pitanje nikad neću moći, jer ga oni jednostavno ne mogu shvatiti. Taj osjećaj i želju mogu shvatiti samo ljudi koji su to osjetili – motoristi. Iako sam sebi sada mogu navesti milijun razloga za motore, nikad si nisam mogao objasniti zbog čega sam ih prvobitno zavolio još kao klinac od četiri godine i zbog čega su mi od tada neprestano u mislima.
Kad se odlučim za vožnju i krenem u sobu obući opremu, za mene tada prestaju sve brige, svi problemi, svi strahovi i sve one svakodnevne bezvezne misli koje mi se motaju po glavi. Odjednom u meni nastane osjećaj rasterećenosti i slobode. Oblačenje opreme za mene predstavlja kao neku vrstu osobnog rituala u kojem zbilja uživam ne žureći se nikud, zato što znam da ću sjesti na motor, okrenuti gas i briga me za sve. Svako ima neki svoj način da razbistri glavu i misli, da se odmori od života – gas je moj način. Gas tu ne predstavlja simbol divljanja i visokih okretaja, nego jednostavno vožnju. Kad okrenem ključ i stisnem starter više ne čujem nikoga, ne vidim nikoga i ne zanima me nitko i ništa osim kočnice, kvačila i gasa. Iako zvuči čudno na motoru imam neki osjećaj sigurnosti i oslobođenje od straha. Koncentriran sam samo na motor i naravno promet oko sebe, iako izbjegavam gradske gužve i uglavnom uživam na prigradskim cestama.
Neki ljudi nakon prometnih nesreća bilo automobilskih bilo motorističkih spreme ključ i izbjegavaju to vozilo ili dugo vremena nakon nesreće ili zauvijek. Imao sam i sam nekoliko padova, ali nikad me to nije uplašilo ili otjeralo od motora. Nakon nekog vremena tijelo razvije toleranciju na količinu adrenalina od same vožnje pa mi ponekad treba neka dodatna doza. Da bi zadovoljio svoje potrebe ponekad moram odvojiti jedan kotač od tla, prednji ili zadnji nije bitno. Znam da što god mi se dogodilo u životu na motoru, meni ili nekom meni bliskom, usprkos tome opet ću se igrati s zakonima fizike na jednom kotaču, jer mi je to u životu potrebno. Naravno to je moje razmišljanje sad s 18 godina, a da li će mi kad odrastem prioritet biti neke druge stvari ne znam. Znam samo da sam na motoru iskreno ono što jesam i to je trenutno najbolji osjećaj koji poznajem.

Share

About Author