Nezaboravnu Desert Soul enduro pustinjsku avanturu u Tunisu možete od 1. do 12. prosinca 2014 doživjeti i vi. Više informacija i prijave na www.desertsoul.com Broj mjesta je ograničen.
Iza naziva Desert Soul “krije” se skupina slovenskih entuzijasta koja, vođena utemeljiteljem i glavnim organizatorom Tilenom Gabrovšekom, već godinama uspješno organizira nezaboravna putovanja motociklima po pustinjama sjeverne Afrike. Avanturistički duh potaknuo je Tilena da krene na ovakva putovanja, s vremenom mu se pridružilo nekoliko suradnika a onda su odlučili od toga napraviti jednu ozbiljniju priču. Ovaj puta, iznimno zanimljivo putovanje i nezaboravnu avanturu s afričkog pijeska s nama je podijelio Davor Fileš iz Čakovca koji je sa Desert soul proveo skoro dva tjedna u tuniskoj pustinji. U nekoliko nastavaka donosimo njegovu priču…
Samo po gasu (dan 3.)
Buđenje ispod Devine glave i jutarnji šok. Sjedala na motorima su prekrivena ledom! Zato mi je noću i bilo tak zima!
Nakon doručka odmah zagrijavanje i jurcanje motorima. Lokacija je izvrsna za treniranje, kao neki poligon sa različitim terenima, brdo, pijesak, blato, tvrda podloga, čak i jedna skakaonica! Motokrosist Sašo Kragelj održao nam je nekoliko edukacija o načinu vožnje. Uz ovakvu pomoć, ono što nam se jučer činilo teško, danas vozimo bez ikakvih poteškoća. Malo treniranja, skokova … i krećemo dalje. Stižemo do prvih pravih dina. Izgledaju nevjerojatno, pomalo nestvarno. Zastajemo. I kaj sad, kak dalje? Prisjećamo se edukacije Tilena: motori će se ukopavati … savjeti kako se izvući … kako opet krenuti … Bili smo kao mala djeca. Nakon par bojažljivih minuta, ekipa se razigrala. Shvatili smo da je ukopavanje u pijesak i padanje sasvim normalno, a mekani teren to čini zabavnim.
Ili samo djelomično? Jer kad igra potraje sat vremena, a motor se ukopava sve češće, snage je sve manje, postaje i manje zabavno i jaaako naporno.
Vozimo dalje, nakon pješčanih dina, teren je kombinirani, od stjenovite podloge prekrivene pijeskom, tvrdih i mekanih nanosa, sabijene zemlje, devine trave … hupseri kao i na skijalištu.
Ohrabreni uspješno savladanim dinama, ovo bi trebala biti dječja igra, pa se gas stiska malo više nego je preporuka. Adrenalin tjera. Samo gas. Gas… gas. Upravljač treba držati u balansu, paziti na zadnji kotač koji proklizava, šalta se stalno, motor preskače grmove i hupsere, često i pokoju stijenu. Ovdje nema kočenja i naglog skretanja. Bilo kakva zapreka prelazi se sa gasom! Iznenadio sam se kako Aleš vozi svoju super tenerku. Skoro je duplo teža od naših motora, ali on ne pušta gas. Ne gubi volju niti kad tih 210 kg treba dizati i otkopavati iz pijeska!
Jurnjava kroz prerijski pejzaž nakratko staje. Imamo još jedno izlijetanje. Jedan hupser, drugi hupser… skok preko trećeg i doskok u mekani pjesak. Motor se ukopao na mjestu, a iskusni Banzai preletio je preko upravljača. Teško ustaje i drži se za rame. Ozbiljnija ozljeda. Izgleda da je rame puklo. Ne može nastaviti vožnju. Kako ovdje u pratnji nemamo kamion koji bi pokupio motor, Tilen će dalje voziti motor, Jurij preuzima Massifa i ozlijeđenog Banzaia. Prema izrazu lica – boli ga poprilično. A sad još treba izdržati vožnju po neravnom terenu do prvog mjesta, bolnice, čega već…
Krećemo za ekipom koja je prošla dalje do prve ceste. Prebrojavamo se, a kad ono… stanje -1!!! Netko fali! Nema Mateja?! Par minuta traje analiza,… gdje je nestao? Kad? S kim je vozio? A njega pritislo pa je morao tražiti malo intime. Bez najave, a to ovdje može biti poprilično frkovito. I sam je to shvatio kad je pokušao doći za ekipom, pa je bezuspješno napravio par krugova i gubio se između dina. Sreća, i ovo spada u edukaciju prije prave pustinje.
Tilen na Banzaijevoj Yamahi vodi. Konstantno traži prečace prema mjestu Gafsa (koje su u pravilu i duže i teže, J a kad nam hoće pokazati čim više toga).
Polako, jedan po jedan ostajemo bez benzina. Sreća da je DS 2 za nama pa imamo gorivo u rezervi. Kroz beduinska sela stižemo do gradića. Na ulazu u selo policija. Očekivali smo provjeru, a kad ono… zaustavljaju sav promet da prođu motoristi! To što samo jedan ima registraciju, nitko i ne pita. Prolazimo kroz grad, izazivamo interes… Ipak grupa od 12 bikeova i terenac nije svakodnevna pojava!
Svašta neobičnog se ovdje vidi. Uz cestu mesnice ispred kojih vise kravlje i devine glave, to je ono što nas je iznenadilo, a ostale čari i vreva arapskog svijeta sasvim su zgodne i zanimljive. Dolazimo do benzinske, gdje nas čeka DS 3, pranje motora, užina – konzerva tune i lepinja od jučer, malo suhog voća i hladna voda!
Nakon tankanja krećemo za Tilenom u kamenu pustinju. Kroz stijene, bez pratećih vozila… e tu mi nije baš ugodno. Frka me pasti ovdje. Poprilično se možeš ozlijediti, a i motor je posuđen! Kroz vrlo zahtjevan teren „Ratova zvijezda“ došli smo do samostana. Ekipa je poprilično napeta. Svi osim Saše. On kao da vozi trial, a ne cross. Pada dogovor kako dalje. Kroz planinu ili prema cesti. Većina je ipak bila premorena i cesta je ovaj put pobjedila. Ravnom cestom preko Shot el Jarida, do coffe breaka na sredini jezera, prema Kebiliu. Još par skretanja po oazama i plantažama datula, a meni je motor počeo trokirati i gasiti se. Uskoro sam ostao bez goriva. Aleš isto. Uroš je naš „back up“, uvijek je tu kad treba… pomoću njegovog „sport Billy baga“ u kojem ima svega (pa i cjevčice za benzin) , pretačemo gorivo iz njegovog tanka i nadopunjavamo svoje… Vožnja po mraku do benzinske u Kebiliu (tu nas čeka DS 5, a Massif je sa Banzaijem u bolnici). Oko nas se skuplja radoznala ekipa … i prvi lokalni biker s ozbiljnom pilom. Uz urlanje iz auspuha lokalac pali gume i turira svoju Hayabusu! Tek da se vidi da smo mi gosti. J Totalno iscrpljeni i poprilično pothlađeni stižemo natrag do prvog kampa u Douzu.
Tilenov prijedlog bio je da idemo do mjesta na večeru. U pravi restoran. Nakon 3 dana suhe hrane J ovo je bilo jednoglasno prihvaćeno. I tuševe smo odgodili za kasnije. Idemo u restoran!!! Harisa za predjelo, pa „poulet“ sa prilogom ili kus-kus. Coca – cola je odlično pasala nakon nekoliko dana vode iz rezervoara. Stižu Jurij i Banzai koji je privremeno „pokrpan“ na hitnoj, a sutra mora po langetu. Izgleda da je puknuta kost ili rame. Za njega je avantura gotova.
Nakon večere još čaj i „šiša“. Opa, pa imaju i internet! A ekipa odma puca fotke na face J. Vraćamo se do kampa, jedva čekam tuš, a na moje iznenađenje ima i tople vode! Ovo je kao wellnes J. Sutra je laganiji dan. Dulje spavanje, pripreme za dine i trening u mekanom pijesku. Laku noć.
Dan odmora i priprema za pustinju (dan 4.)
Iako danas možemo spavati dulje, večina nas je od 7.00 spremna za jutanju kavu. Arapsko buđenje počinje oko 5 sati pozivom sa minareta. Za nas Europejce poprilično neobično.
Glas sa minareta odzvanja sa svih strana, pa ni premoreni bikeri ne mogu to ignorirati. Ciril donosi kavu i čaj. U istim šalicama i sličnog su okusa. Nema veze, važno da je toplo. Opet sam se smrzavao po noći. Pitam ekipu kak oni trpe hladnoću, a onda iskusni Leon skuži problem! “Pa trebaš spavati samo u gaćama! Vreča funkcionira po nekom čudnom principu, ali toplije je ukoliko si laganije odjeven!!” E sad – nisam siguran dal zafrkava ili je dobronamjeran. Ko bi to kod njega znao. E danas je uz doručak poslužen i savinjski želodec. Malo slovenskih delicija, a i ja sam iz rezerve izvukao Kraš napolitanke. Ovaj dan odmora započeo je lijepo.
Ali ne zadugo. Kreće servis motora. Ja sam već zaboravio da je jučer moja Yamaha čudno kašljucala pod kraj dana. Filteri se čiste, ulje se mijenja, lanci krate… posla ko u priči! A ja promatram, ne bi li nešto naučio. Ok, shvatio i ja. Otvaram box, vadim filtere, pere se sapunom, ispire benzinom. Dodatna emulzija, pa pasta za dihtung … Skužio sam poprilično brzo. Ali šta s motorom? Upalim ga, on se gasi. Osim na full gasu, a onda puca iz auspuha. Svi su zaokupljeni sa svojim motorima, dolaze savjeti: to je od prljavstine… kasnije će biti OK. Osim Saše, ipak je on Yamaha team. Već je iz daljine čuo da nekaj nije kak treba, pa je nakon svog servisa rastavio moju Yamahu do rame. Sic, rezervoar, ispiranje rezervoara. Ali sumnja na fergazer. Sad i njega treba skinuti. I naravno… neka dizna je nestala!? Nema je. I kaj sad? U Africi smo, zadnja pošta prije Sahare. Nema baš moto shopova oko nas. E, ali ima Banzaijeva Yamaha. On je sa svojom vožnjom završio. S malo nelagode pitam za uslugu, a on veli… vadi i vozi. Za manje od sat vremena motor je bio rastavljen i sastavljen. Hvala Sašo majstore.
Sad možemo i u Souk. Danas je sajmeni dan u Douzu, pa je tržnica prepuna ljudi iz cijele okolice. To se ne propušta, a ja volim street life… orijentalni folklor, štandove i gužvu, “all that mess“ je meni simpatičan. Kava, sok od prirodne naranče na krovu kafića koji je poprilično uređen, čak i za naše pojmove.
Kupovina voća na tržnici i povratak u kamp. Dio ekipe već jurca na motorima. Nestrpljivi su. Iako je dan odmora, ne propušta se ni trenutak. Dok se mi pripremamo, trojica su otišla na đir po obližnjim dinama. Vraćaju se dvojica. Fuck, nema Leona! Ma daj, netko se zajebava. Ali ne… vidim da je frka, krenu ga opet tražiti. Vraćaju se za 15-ak minuta … opet bez njega. Sad je već panika. Kako je mogao otići bez radio stanice? Počinje dogovor – idemo ga tražiti. A gdje? Na koju stranu? E ljudi, i pustinjske dine u blizini naselja nisu zajebancija. Nakon nekoliko krugova, postaneš potpuno dezorijentiran, ne kuže se strane svijeta, od pješčanih nanosa ne vidiš ništa … a visoke dine zaklanjaju pogled. Ne znaš u kom smjeru krenuti. Krenula ekipa u potragu. I tek što su krenuli, iz totalno drugog smjera dolazi pilot Leon. Vidno ozbiljan i svjestan situacije. Shvatio je da je pogriješio, izgubio se i nije znao natrag! Eto, opet školarina za kasnije.
Krećemo kroz „vrata Sahare“ prema dinama/sipinama, gdje se dovodi turiste na vide „pravu Saharu“. Kad smo se približili, stvarno djeluju impozantno! Ne dine, nego prostranstvo dina. Nepregledno valovito more zlatno-žutog pijeska. Yesss! That’s it! Opet malo teorije vožnje: pratimo oblike, položaj, strukturu dine … Tilen pokazuje kako procjeniti najbolji pravac za prolaz, a pijesak je sipak kao voda. Totalno nepostojan, vrlo fine granulacije. Kao mljeveni pijesak. J Lokalni klinci se skupljaju oko nas sa svojim mopedima. Njima je interesantno gledati strance kako se pate i dolaze zbog pijeska i pustinje koji su njima vjerojatno noćna mora.
Vozikamo slalom između dina, pa se malo penjemo po njima… U početku prilično oprezno, ispitujemo teren, a onda već hrabrije, pa može malo i skokova, pa penjanje sa strmije strane. E sad može i gas, jurim, kužim ih! Ide to i sa full gasom … kad dođem do vrha, dodam po gasu, motor se digne na zadnji i skok dalje. Koji gušt! I tak nekoliko puta dok nije bio skok, a u doskoku je motor propao u pijesak i na mjestu stao! A ja preko volana! Ista priča kao i Banzai. Samo sam ja zveknul u mekano i ostao bez posljedica. Vadim fotić iz džepa da i to ovjekovječim, kad ono… ne radi! Error! Pretpostavio sam da će se to dogoditi kad tad. Zato sam i kupio jednostavniji fotić. Pijesak se uvuče u mehaničke dijelove i oprema zašteka. Onda ništa, vozimo dalje, imam i foto memoriju u glavi. Učimo i dalje. Pokušavam se s motorom popeti na dinu s okomite strane jer preporuka je samo hrabro i po gasu. Tako sam i napravio … ide, ide, id … i stop. Dok se prvi kotač nije digao u zrak iznad mene a zadnji i pol sica ukopani u pijesak! Skulptura koju treba svakako fotkati. Makar i telefonom. Ovo se rijetko vidi. Ipak još nemam dovoljno iskustva. Pa bilo bi i prejednostavno da se za 3 dana savlada gradivo. J Dolaze Benjamin i Boštjan u pomoć i otkopavaju motor. I za to postoji pravilo kako se radi. Vjerujem da, kad su me gledali kak pilim po gasu, a Yamaha se sve dublje ukopavala, nisam izgledao baš najpametnije u njihovim očima. Opet škola i za danas dosta. Iscrpljen sam, pun pijeska, srdit na sebe zbog ovog gafa. Vraćamo se.
Plan je da idemo u hamam. Wellnes u originalnom ambijentu. I samo lokalni muškarci unutra. A izgleda… teško za opisati. Polumračna vlažna kuća sa nekoliko prostorija, vreli zrak, stare pločice, strop. Žbuka koja se ruli i bez vodiča Tilena nema šanse da bi ušao unutra. Uz njega – kako ne. It’s a new experience…. A nakon toga opet večera u restoranu, ovaj put neki Dakar stil: zidovi prepuni fotki sa relija, zastave i potpisi ekipa … A večera opet standardno: harisa i poulet.
U kampu malo pripreme za sutra. Dogovaraju se ekipe, komunikacija se ugrađuje u kacige, GPS-i, strategija za vožnju. Sutra napuštamo civilizaciju i krećemo u pustinju. Idemo na spavanje. Ovaj put pokušati ću u „light“ verziji, samo donji veš…
Tekst: Davor Fileš
Foto: Alenka Ciglar i Davor Fileš