Zabava — 20 veljače 2015 -

Isle of Man Tourist Trophy bi najjednostavnije bilo opisati kao najopasniju utrku na svijetu i meku motociklizma kada se krajem svibnja na duguljastom otoku u irskom moru broj ljudi višestruko poveća i kada kocka, luda zabava i jurnjava ne prestaju danima.

A počelo je gotovo slučajno. Priča bi išla otprilike ovako: jednom davno, prije više od 100 godina, birokracija je na velikom otoku zabranila utrkivanje pa su tadašnji organizatori i entuzijasti sreću pronašli na malom otoku. Osim što su našli sreću, stvorili su i legendu iako tada sigurno toga nisu bili svjesni. Tourist Trophy ekstremno su opasne utrke no upravo ih to čini toliko uzbudljivima i atraktivnima. Materijalnih nagrada nema, rizik je ogroman no želja je jača pa ne treba čuditi da se broj prijavljenih vozača svake godine raste. Vozi se za slavu i prestiž i ne razmišlja o mogućim posljedicama. Već samo prihvaćanje prijave od strane organizatora izaziva strahopoštovanje, kvalificirati se za start utrke izuzetan je rezultat, završiti utrku nešto gotovo nevjerojatno a očekivati bitniji plasman zapravo je iluzorno obzirom da su favoriti već dugi niz godina trkači koji dolaze iz otočnog Road Racing prvenstva i kojima je Isle Of Man TT jedna od utrka u kalendaru. Možemo dodati da je i puko preživljavanje velika nagrada jer prema službenim podacima od početka održavanja utrka, preko 240 natjecatelja to nije uspjelo.

Zadnjih godina IOM TT izuzetno je populariziran, prvenstveno zaslugom medija koji prate sva događanja do najsitnijih detalja. Moguće je saznati gotovo sve, od informacija vezanih za putovanje i smještaj, do detaljnih snimaka svakog pedlja staze. Upravo zato je prijava za takav pothvat jednostavnija jer je moguće unaprijed znati veći dio onoga što vas očekuje. Međutim, to nije bio slučaj prije skoro 20 godina kad se i jedan hrvatski vozač odlučio sudjelovati na IOM TT-u. Iako je nizao uspjehe u utrkama, zapravo je niz slučajnih i sretnih okolnosti doveo do nezaboravne epizode u životu Emila Mokrovčaka koji je još i danas ostao jedini hrvatski vozač koji je vozio i završio utrku u najjačoj klasi i pri tome bio drugi najbrži „newcomer“.

DSC00123

2

Godine 1996. na jednoj utrci uslijed sitnog previda svog prijatelja i mehaničara Darka Pavelića-Daca, Emil je morao odustati zbog tehničkog kvara. Kako to obično biva, o takvim stvarima se još dugo raspravljalo pa je za „iskupljenje“ Dac u šali obećao Emilu da će ga voditi na Isle of Man TT. Nitko to nije posebno ozbiljno shvaćao no prijava je poslana. Uslijedile su nove utrke i sve se vratilo u uobičajenu rutinu, sezona je završila i počele su pripreme za slijedeću… a onda početkom zime stiže obavijest od organizatora IOM TT: prijava Emila Mokrovčaka je prihvaćena! „A što sad?“ bila je Emilova prva reakcija. Ushićenje i strah od nepoznatog izmjenjivali su se u podsvijesti shvaćajući da ulazi u nešto nepoznato ali ipak je to prilika koja se ne propušta. Nakon nekoliko dana razmišljanja i konzultacija odlučeno je: tročlana ekipa u sastavu Dac – vođa ekipe, Emil – vozač i Mario – mehaničar, kreće u, možemo reći, avanturu života. Događaje koji su slijedili najbolje je prenijeti iz prve ruke, iz Emilovih bilješki i sjećanja…

DSC00139

Nakon šest mjeseci priprema ( teretana, enduro, sudjelovanje na što više utrka, logistika, šarafljenje, nabava dijelova…), došlo je vrijeme da krenemo na put prema dalekom otoku Manu. Kakva je bila financijska situacija, dovoljno je predočiti ovako: za TT smo dobili četiri para guma, od kojih smo dva prodali kako bi imali još nešto novaca ukoliko zatreba. Dakle, pet dana treninga plus utrka od preko 350 km s dva seta guma. Ali bili smo sretni, imali smo barem nešto.

Prvih nekoliko dana prošlo je u dugom i napornom putovanju. Možda i nije trebalo biti toliko dugo ali s dva stara kombija od kojih se jedan pregrijava to je bila realnost. Prema Manu smo krenuli ujutro i taj dan smo prešli 700 km. Puno vremena smo izgubili na granicama Hrvatske i Slovenije. Spavali smo u kombijima na parkiralištu, malo iznad Munchena. Drugi dan smo „obavili“ 950 km za 20 sati vožnje. Prešli smo La Manch i ušli u Englesku. Cijena trajekta je ista kao i tunelom ispod kanala (dva kombija i tri čovjeka – 400 DEM u jednom smjeru). Treći dan nas je čekalo 560 km po Engleskoj i to po lijevoj strani. Na autoputu to nije problem, ali na lokalnim cestama potrebna je puna koncentracija. Nakon deset sati dolazimo do Hayshema, odakle vozi trajekt na Man. Vožnja trajektom traje 3,5 sata, a koštala nas je 800 DEM. Naravno, u jednom smjeru. Ukupno smo za trajekte dali 2400 DEM i to je svakako najveća stavka u troškovniku puta. Nakon tri dana puta, mala ekspedicija uspjela se dočepati Daglasa, glavnog grada Isle of Mana. Lako smo našli boxove i kamp, dok je s traženjem slobodnog mjesta za šator bilo malo teže. Slijedeći dan prošao je u uređenju velikog šatora, prijavi za utrku, dobivanju potrebne dokumentacije i pregledu opreme. I tuširanju – nakon tri dana! Zanimljivo je bilo pored nas vidjeti tvorničke timove, kamione s motorima i opremom, pokretne servisne radionice, TV ekipe, intervjui, snimanja… a pored toga mi u dva stara kobija i vojnim šatorom.

Pronašao sam bilješke, koje sam vodio dok sam bio na otoku. Nazovimo to dnevnikom. Možda je najbolje da samo prepišem opis tih nekoliko dana koje smo proveli na Manu.

DAN 5.
Uređenje motora. Još jedan, detaljan pregled svakog dijela, žičano osiguranje svakog vijka, razgovori o izboru guma… i tako satima.
U 16.15 h, posebno predavanje za «newcomerse», tj. one koji prvi puta voze ovu legendarnu i izuzetno opasnu utrku. Upoznavanje s općim pravilima ponašanju u boxu i na stazi te usmeno upoznavanje staze. U 17.30 h, vožnja autobusom po stazi, uz vodstvo iskusnog, bivšeg vozača. Trebalo nam je sat i deset minuta da obiđemo jedan krug u dužini od 60,7 km. Imam blok i pokušavam zapisati dijelove staze. Ali, zapisati i zapamtiti 60 kilometara zavojite ceste?!? Gotovo nemoguće!
Večer. Prelistavam bilješke i pokušavam zapamtiti što više detalja. Cijelo vrijeme mi kroz glavu prolaze riječi instruktora: „Nemojte misliti na vrijeme, koncentrirajte se na cestu, ne ulazite u rizik i ne očekujte previše od svoje prve utrke. Važno je da ostanete neozlijeđeni, a ako je završite, to je ogroman uspjeh!“
Vrijeme je za počinak. Tehnički pregled počinje u 4.00 h!!!

DSC00145

DSC00138

DAN 6.
Sat zvoni u 3.30 h. Strašno! Ne vidim, ne čujem, ali ipak odlazim vaditi krmelje iz očiju i pripremati se za tehnički i svoj prvi trening.
Tehnički je izuzetno rigorozan. Gleda se svaka sitnica, i oni najmanji detalji. U njemu sudjeluje veći broj ljudi, a pregled jednog motora traje oko 10 minuta.
Prolazimo tehnički, uz napomenu da moramo promijeniti podlogu startnog broja. Naime, naš je bio na sjajnoj podlozi, a mora biti mat zbog eventualnog odbljeska sunca. OK!

U 5.15 h počinje moj prvi trening! Uh! Srce tuče kao ludo!
Krećem oštro, ali pun opreza. Nedaleko od starta, ravnica s dva blaga „hupsera“. Prednji kotač ostaje u zraku, a ja si mislim: „E, sad si kao one face koje si toliko puta gledao na TV“. No, dolazi oštar desni zavoj, malo pravca, pa šikana. Nekoliko brzih zavoja i otvara se ravnica s ulegnućem. Brojim: „Treća, četvrta, peta, šesta. Puni gas. Bože, koliko jurim?“ Uletavam u ulegnuće, imao sam osjećaj da će me sila kroz motor zalijepiti za asfalt, i nastavljam uzbrdo. „Kawa“ vrišti, blizu sam blokade. Gledam naprijed a cesta nestaje u nebu. Prijevoj! Puštam gas, kočim, dvije niže. Ne znam što me čeka. Oštar desni! Još dvije niže, poliježem motor. Prerano izlazim iz zavoja. Znači, može se brže. Idem dalje. Treća, četvrta… lijevo, desno… nemam više pojma o onim bilješkama koje sam zapisivao u busu.. kameni zidovi, kuće, betonske ograde s metalnim šiljcima, drveće, brojne neravnine i šahtovi. Šikana preko mostića… i moj Kawić i ja smo u zraku! Dobro se dočekujemo i jurimo dalje. Sluša on mene, slušam ja njega. A opet, ne znaš koga je više strah. Uspon u planinu. Lagana magla, ali vidljivost ipak zadovoljavajuća. Prokleto brza dionica! Peta, šesta, peta, šesta, pa četvrta i opet natrag do šeste. Barem ne jurim kroz gradske ulice i uz kamene zidove.
Ovdje nema ničega. Lijevo je brdo, a desno provalija, s malo bodljikave žice na nekakvim letvicama. Ludilo od zaštite! Silazak s visinskog dijela staze i ulazak u grad. Prolazak kroz ciljnu ravninu i ulazak u drugi krug. Svaki trening se sastoji od dva kruga, 60,7 kilometara je iza mene. Vrijeme? Malo brže od onog busa. Ma ne, šalim se. 26:57 min. Drugi krug – za minutu brži. Prvi dan treninga je završen. Jedan mrtav! To je «TT Race – Isle of Man»!

DSC00143

DSC00144

DAN 7. Drugi dan treninga. Gume su OK, Dunlopov medium slick drži dobro, ali imamo problema s ovjesom. Dac i Mario naporno rade ne bi li postigli zadovoljavajuće ponašanje motora. Podešavaju motor. Još dva kruga, još podešavanja. Ide na bolje. Šteta što je vrijeme treninga ograničeno.

DSC00142

DSC00141

DAN 8.
Još dva kruga. Još podešavanja.
Svaki puta prije izlaska na stazu prolazimo kroz detaljan tehnički pregled. Radni kombinezoni su sve prljaviji. Ali, sve izdržavamo i jurimo dalje. Sa 26:57 smo došli na 24:06. Samo da znate, nismo zadnji, a ovdje su sve veliki trkači. U nečem smo ipak zadnji. Imamo apsolutno najstariji motor. Zato smo mu smanjili snagu, da bi izdržao. Imamo pune 93 KS na zadnjem kotaču! Jebem ti, serijski ima više konja, a mi spadamo u «TT Formulu 1» tj. superbike klasu. Nema veze, kasnije se pokazalo da nam je Dacova odluka o smanjenju snage omogućila da završimo utrku.
Jučer se zavijorila, prva u nizu, i naša zastava. Donijeli smo ju sa sobom. Lijepo ju je vidjeti. Prvi puta na otoku Manu.

SLIKA 19

DAN 9.
Uspjeli smo!!! Danas sam prošao kvalifikacijsku normu! Vrijeme: 22:55,6 . Bila je to luda vožnja! Veselju nema kraja. Olakšanje je još veće. Na leđima je bio veliki teret jer ja sam jednostavno morao „napraviti“ zadano vrijeme. Zamislite, sva ulaganja, trud i povjerenje koje mi je ukazano, a ja da ne uspijem. To bi bilo teško! Preteško!

Novostečeni prijatelj Fredy nije ni danas uspio. Žao mi je. Čovjek je ipak prvak Europe u Endurance utrkama. Dogovaramo sutrašnju zajedničku vožnju. On je bolji u „planinskom“, bržem dijelu staze, a ja sam bolji u prvom, zavojitijem dijelu. Plan je da ga „vučem“ prvih 30-ak kilometara, a poslije, kako najbrže može.

DAN 10.
Posljednji dan treninga. Neopterećen sjedam na motor. Palimo staru, dobru „Kawu“ i čekam na red za start treninga. Fredy je kraj mene i starta deset sekundi prije mene. Nakon nekoliko kilometara ga sustižem i dajem mu gestu da me prati. Jurim maksimalno koncentriran, jer sada nije samo moja glava u pitanju. I on bi mogao stradati zbog moje greške! Nakon nekoliko minuta, Fredy osjetno zaostaje. Smanjujem tempo, ali danas očito nije njegov dan. Nastavljam dalje. Oštro prolazim planinu i silazak s nje. Vrijeme prolaska je izvrsno!
Fredy na žalost, nije uspio. Kaže, da nikako ne uspijeva smiriti motor na silnim hupserima. Šteta!

DAN 11.
DAN UTRKE! Ne možemo otjerati nervozu iz našeg tabora. U tišini obavljamo posljednje pripreme, komunikacija je minimalna. Vrijeme prolazi. Montiram zaštitne folije na vizir i vrtim u glavi film staze. Samo da završim utrku! Da ne napravim neku kobnu pogrešku. Da nam „Beba“, kako Dac zove našeg Kawasakija, izdrži do kraja. Nešto preko 364 kilometra jurnjave je pred nama. Zapravo, predamnom!
Došlo je vrijeme! Startamo svakih deset sekundi po jedan. Moje vrijeme polaska je 14 sati, 8 minuta i 10 sekundi. Nikada neću zaboraviti to vrijeme!

DSC00146
Start! Dobro je. Nakon 100-tinjak metara, sva nervoza nestaje. Malo opreza, jer rezervoar je pun, a gume hladne. A onda, gas. Pokušavam biti što brži i smanjiti rizik od pogrešaka. Dobro mi ide i zadovoljan sam.

DSC00148
Drugi krug. Sve je u redu. Neki prestižu mene, ali i ja si „uzmem“ ponekog. Jurim kroz planinu i primjećujem suca kako drži crnu zastavicu. Mislio sam da očekuje nekog vozača. Okrećem se, ali iza mene nema nikoga?!? Nakon dva-tri zavoja, stoji sudac s crnom zastavom, na kojoj je moj startni broj! Kraj za mene? Nemoguće! Gledam iza motora, očekujući plavi dim, ali ništa. Zaustavljam se, dok trojica redara trče prema meni. Uskoro mi postaje jasno zašto sam zaustavljen. Na lijevoj strani, nosač oklopa nije izdržao i pukao je. Oklop je visio na tu stranu. Pokušavam sucu objasniti da se to može „srediti“ ali on samo vrti glavom. Nakon kraćeg vremena, iz publike dolazi komad žice i vežem oklop. Dobivam dozvolu za nastavak do boxa. Izgubljeno je oko 5 minuta. Pun brige, jurim prema boxu. Tamo me već čekaju službenici, zaduženi za sigurnost na stazi. Šef osiguranja pregledava nastalu štetu i govori da je preopasno za nastavak utrke. Ne vjerujem svojim ušima. Pa ne mogu ovako glupo završiti utrku, za koju je potrošeno toliko truda i novaca.
Sklapam ruke i molim ga da promijeni svoje mišljenje. Ni sam ne znam što je vidio u mojim očima, suze možda, ali on sam je pomoću plastičnih šelni povezao oklop i dao nam dozvolu za nastavak. Izgubljena je još poneka minuta, ali nema veze. Opet smo unutra!

DSC00135
Dac toči benzin, Mario čisti pleksi na motoru i ja jurim dalje. Tokom tog trećeg kruga, puca mi nosač brojača okretaja i ostajem bez njega. Nema veze. Predobro se poznajem sa svojim motorom, da ne bi mogao voziti na sluh. Treći i četvrti krug vozim izvrsno. Ponovno odlazak u box po benzin. Tamo me čekaju, da provjere moj oklop. Sve je u redu, a meni ne pada na pamet da prijavim gubitak „turnića“. Moji u boxu su kao dugogodišnja uigrana ekipa i ja ubrzo odlazim u peti krug.
Počinju problemi: grčevi u vratu, lijevo rame sve teže izdržava napore, a o šakama neću ni pričati. Ruke lagano trnu i gubim osjećaj, možda su bandaže prejake? Međutim, znam da sam sve brži.
Šesti krug, zadnji krug! Moram još to odigrati kako treba! Samo za nijansu smanjujem tempo i nastavljam prema cilju. Ponekad mi se čini da sam zapamtio stazu, a onda me greška brzo vrati u realnost! Mislim da je nemoguće zapamtiti svaki zavoj. Osim ako ne živiš tamo, ili se jako često voziš po njoj. Svi te gledatelji, a ima ih zaista puno, u tom zadnjem krugu pozdravljaju. Predivan osjećaj! Osjećaš se važno, kao netko tko je napravio veliku stvar.
Još jedna šikana i prolazak kroz cilj! Veselim se cijelu ciljnu ravnicu. Završio sam! Svi plješću! Ulazim u box i dijelim radost s Dacom i Mariom. Oči su nam pune suza. USPJELI SMO! NAPRAVILI SMO TO!!!

DSC00136

Od 78 sudionika, koji su krenuli u „boj“ u mojoj klasi TT Formula 1, završio sam na 37. mjestu. U klasi „newcomersa“, tj. onih koji prvi puta voze TT Race – Isle of Man osvojio sam drugo mjesto.

11a

 

Dva vozača u istom zavoju: Emil Mokrovčak ’97 i Guy Martin trinaest godina kasnije…

55GUYemil

 

S vremenskim odmakom, pitali smo Emila šta danas misli o svom pothvatu:

„Što danas ukratko reći o toj ”mojoj utrci” nakon punih 17 godina? Jedno je sigurno, ni dan danas nisam hladan na spomen utrke Isle of Man, bilo da je u pitanju razgovor, čitanje tekstova ili pregledavanje nekih video zapisa. Efekt je uvijek isti – navala adrenalina. Doživljaj je bio prejak i prežestok da bi sjećanja i uzbuđenje izblijedili. To je jednostavno tako i tu nema pomoći! I dobro da je tako, jer ne bih želio da sve to nestane iz mene. Ta je utrka najviše obilježila moju moto karijeru. Nekako mislim, da je nakon svih osvojenih titula, imam pravo nazvati karijerom. Ali svih 199 osvojenih pehara nemaju težinu kao ta medalja sa Mana. S pravom! Isle of Man TT je jedan jedini, toliko opasan i poseban. Jedinstven.

Često mi postavljaju pitanje da li bih opet otišao gore? Nisam siguran da imam odgovor. Definitivno bi bilo lakše, ipak sada znam nešto više nego ’97 kad sam došao na utrku neznajući ništa i potpuno nepripremljen po pitanju poznavanja staze. Danas postoje tisuće video zapisa i može se donekle zapamtiti staza, a ne je učiti na mjestu događanja. No ako gledam iz druge perspektive, postavlja se pitanje – čemu? Da vidim da li bih i ovaj put preživio? I nije mi neki razlog…  Ono, meni najvažnije, da ja to mogu i da znam voziti motor, to sam samome sebi dokazao. I nisam iznevjerio Daca kojemu mogu još jednom zahvaliti što mi je to omogućio.

I tako je taj krug, s razlozima za i protiv zatvoren, a jednostavnog odgovora nema. Možda se jednom dogodi nešto, pa ću se ponovno uputiti gore ili definitivno odustati od takvih razmišljanja. Vidjet ćemo. Mlad sam, imam vremena, još je mnogo utrka preda mnom. 🙂 Na kraju moram reći da mi je žao što sam do dana današnjeg ostao jedini s ovih naših prostora koji je završio utrku Isle of Man. Nije to tako nedostižno da bi bilo neostvarivo…

Pozdrav svima od Emila,  #69 !

IMG_201404108814

 

 

Share

Povezane novosti

Goldwing by Cardsharper

Goldwing by Cardsharper

veljača 15, 2017
Ducati Diavel Diesel

Ducati Diavel Diesel

siječanj 16, 2017
Honda CB650 Scrambler

Honda CB650 Scrambler

siječanj 15, 2017
BMW S1000RR by PRAEM

BMW S1000RR by PRAEM

siječanj 08, 2017
Moto Guzzi V7 Stone by 4H10

Moto Guzzi V7 Stone by 4H10

siječanj 08, 2017
Vanguard Roadster

Vanguard Roadster

prosinac 05, 2016
MV Agusta F4 Zagato

MV Agusta F4 Zagato

rujan 03, 2016

About Author

mate