Naš kolega i novinar Matevž Hribar proveo je nekoliko napornih enduro dana u pustinji u organizaciji Desert Soul te s nama podijelio dojmove i fotografije s tog interesantnog putovanja.
Slijedeća avantura kreće krajem godine, vremena za pripremu ima dovoljno pa možda ne bi bila loša ideja jednom preskočiti skijanje i hladne zimske dane zamjeniti vrućim afričkim pijeskom… na motoru!
https://www.facebook.com/visit.desertsoul
Za nas Europljane, države sjeverne Afrike već odavno nisu neka posebna egzotika. Maroko, Tunis i Egipat su s logističkog i birokratskog gledišta lako dostupni i masovno posjećivani. Ali, vožnja taksijem s pogonom na četiri kotača od all-inclusive hotela do prvih dina sigurno nije vrh uzbuđenja koje očekujemo.
Tunis nije samo Djerba. Tamo još nisam bio ali prema letcima putnih agencija i fotografijama koje izbaci Google, Djerba je prilično klasična obalna destinacija – s pješčanim plažama, ležaljkama, suncobranima, bazenima i all-inclusive hotelskom ponudom. Međutim, Tunis nam može ponuditi i puno više od toga. Na primjer, vožnju iz buke u prijestolnici prema jugu pored kilometara i kilometara maslenika po pomalo dosadnim ali solidno održavanim cestama. No nije ni to ono po što sam došao u zemlju od preko 160.000 kvadratnih kilometara od kojih otprilike trećina otpada na pustinju. I baš u toj, na prvi pogled praznoj i dosadnoj pustinji, krije se odgovor zašto smo na putu od kuće pa kroz Italiju i onda trajektom do Tunisa iza sebe vukli prikolicu s terenskim motociklima. Da, motociklima smo išli upoznati pustinju. Ali i sami sebe…
Ovakva putovanja izvediva su na više načina, mogli smo se voziti velikim putnim motorima od kuće pa sve do juga Tunisa, pa ih sa svom pratećom opremom ukopati u fini pijesak i da se onda, u slučaju da je sva tehnika preživjela, vratimo istim putem kući. Ali znamo svi da na pustinjskim relijima poput najpopularnijeg Dakra, piloti ne voze sa sobom na motoru vreću za spavanje, plinski štednjak i rezervne gaće. Puno je bolje kad vam svu ovu gomilu stvari, počevši od goriva, vode, hrane, pa do alata, prenosi prateće teretno vozilo s pogonom na četiri kotača. Iako mu je skoro tridesetak godina svoju misiju, da vozi teret preko grubih i naizgled neprohodnih dina, obavlja odlično. Naravno, tada se i mi možemo u potpunosti prepustiti vožnji.
Dakle, kako se prosječan motociklist može pripremiti za vožnju po pustinji? Za početak, više nego dobrodošle bile su kraće i terenski manje zahtjevne etape u blizini Tozeurja, grada na sjevernom rubu slanog, i većinom suhog, jezera Chott el Djerid. Manje od pola sata vožnje od ogromne plantaže s dvije stotine tisuća palmi koje rađaju ukusne datule, nalaze se zanimljive kamene kreacije od kojih se izdvaja jedna u obliku deve.
Dalje nas je vožnja u smjeru sjeverozapada prema tunisko-alžirskoj granici dovela do jedne od najpoznatijih tuniskih atrakcija – filmskog seta na kojem su snimane scene iz kultnih Ratova zvijezda. Zahvaljujući suhoj klimi, kulise grada na fiktivnom planetu Tatooine savršeno su očuvane. Ako budete takve sreće da dođete do okruglih koliba od pijeska dok ne budu pod opsadom gomile turista, možda ćete i vi biti u mogućnosti da u svrhu fotografiranja parkirate svoje motore baš tamo gdje se šetao Luke Skywalker. Za obožavatelje legendarne hollywoodske klasike prilično unikatno iskustvo. Ako pak niste pretjerani filmofil, možete se okrenuti prekrasnoj prirodi obzirom da je mjesto okruženo veličanstvenim dinama. No pijesak i dine nas čekaju na većem dijelu puta što se ne može reći za Toyotine Land Cuisere pune razdraganih i odlično raspoloženih turistkinja čije pozive je teško odbiti. Zato smo jurcanje po mekanim brežuljcima odgodili za drugu lokaciju. Na primjer, južno od Douza. Radi se o zanimljivom gradiću sa 27.000 stanovnika i otprilike pola milijuna palmi u oazi koja nisku gradsku arhitekturu od kamena odvaja od pustinje. Kamp ispod eukaliptusa postaje naša baza za tuširanje (da, vodu ćete nakon pustinjske avanture cjeniti više nego benzin), jelo i spavanje. Naime, u niskim dinama južno od grada čeka nas prvi ozbiljni susret sa dinama. Ukoliko vam je prvi susret sa mekanim pijeskom na dva kotača, pametno je slušati savjete iskusnijih vozač jer se naivnost može skupo platiti. U najboljem slučaju s mnogo prolivenog znoja zbog iskopavanja i guranja motocikla jer vožnja po dinama ni izdaleka nije toliko jednostavna i romantična kao što izgleda na snimkama profesionalnih trkača na afričkim i južnoameričkim relijima … A pošto vježba radi majstora, ako majstor radi vježbu, dan kasnije bili smo već spremniji pozabaviti se s pustinjom. I ovaj puta malo dalje, ne više samo na korak od kampa s tekućom vodom.
U sjevernu Saharu ulazimo iza nekada vojnog, danas privatnog ekspedicijskog kamiona, blizu sela El Faouar zapadno od Douza. U manje od tri sata vožnje, posljednje kuće i tragovi civilizacije polako nestaju u daljini a put je zamjenila golema ravnica s ponekim tragovima terenskih vozila. Ako ih ne prekrije more dina, tragovi mogu ostati vidljivi nekoliko mjeseci, pa čak i godina. Pošto našeg vodiča Tilena, nadimka Desert Soul (pustinjska duša) naprijed gura želja za istraživanjem neotkrivenog, u potrazi za ciljem etape prvi dan smo se uspjeli izgubiti a na kraju i ukopati ogromno bijelo čudovište usprkos pogonu na sve kotače. Kao i kod motora, puno jednostavnije to izgleda na televizijskim reklamama za vozila sa pogonom koji vas “ne može” ostaviti na cjedilu no i staro dobro lopatanje, ovaj put pijeska, svakako je dio avanture a i jednostavnu večeru, obično tjesteninu ili kuskus,čini još ukusnijom. Gastronomski doživljaj zemlje prilično ovisi o naporu uloženom u dolazak na mjesto noćenja. Tunis sa kuskusom na sto i jedan način, tunom iz limenke, pečenom piletinom i obaveznim harisom, ljutim umakom, nije baš neka gurmanska destinacija ali je zato pogled na nebo prekriveno zvijezdama, nakon što se ugasi logorska vatra i naglavne lampe, fantastičan.
Nakon nekoliko dana pješčanih iskustava sa svim manama i vrlinama, možete zamisliti s kojom radošću zadovoljno umorni vozač motora, s finim pijeskom među zubima, reagira na hladno pivo u Ksar Ghilanu iako za njega mora platiti priličnu sumu europskih novaca. Klasično turistički, ne plaća se samo lokalno pivo Celtia već i ugođaj malenog jezerca s termalnom vodom u toj poznatoj oazi koja je zbog dostupnosti asfaltiranim putem izgubila status odredišta pravih avanturista. Pošto smo mi do nje stigli kroz pješčana bespuća, nije nas to previše smetalo. Oaza u pustinji je ipak oaza, pa makar i asfaltirana. Nakon osvježenja u Ksaru, slijedila je i nešto brža etapa natrag u Douz, a od tamo dan kasnije za one sretnike koji su stigli na pustinjsku avanturu avionom, vraćanje preko aerodroma u Tozeuru i Tunisu natrag u Europu. Ukoliko niste u žurbi i ako vas zanima povijest, preporučujemo da prilikom povratka do Tunisa posjetite savršeno očuvane ostatke rimskog carstva i zeleno obojeni sjeverni dio zemlje koji je potpuni kontrast suhom pustinjskom jugu. Ali o tome više slijedeći put…
