Nezaboravnu Desert Soul enduro pustinjsku avanturu u Tunisu možete od 1. do 12. prosinca 2014 doživjeti i vi. Više informacija i prijave na www.desertsoul.com Broj mjesta je ograničen.
Iza naziva Desert Soul “krije” se skupina slovenskih entuzijasta koja, vođena utemeljiteljem i glavnim organizatorom Tilenom Gabrovšekom, već godinama uspješno organizira nezaboravna putovanja motociklima po pustinjama sjeverne Afrike. Avanturistički duh potaknuo je Tilena da krene na ovakva putovanja, s vremenom mu se pridružilo nekoliko suradnika a onda su odlučili od toga napraviti jednu ozbiljniju priču. Ovaj puta, iznimno zanimljivo putovanje i nezaboravnu avanturu s afričkog pijeska s nama je podijelio Davor Fileš iz Čakovca koji je sa Desert soul proveo skoro dva tjedna u tuniskoj pustinji. U nekoliko nastavaka donosimo njegovu priču…
Od Tim baina do Ksar Ghilane (dan8.)
Ujutro nakon doručka, servis motora, mjenja se i ulje te nekako ležerno krećemo dalje. Dio puta se vozimo po dionici od jučer. Poznati teren, poznata podloga, danas kroz taj dio letimo. Dolaze i informacije iz bolnice. Blaž je iščašio rame i ima puknutu kost ali je već pod potpunom anestezijom obrađen i krenuti će također prema Ksar Ghilanu. Vozimo prilično brzo. Teren se izmjenjuje, dine, kamena podloga, djelomično i putevi, a na pojedinim dionicama i asfalt. No nema niti jednog mjesta! Već treći dan nismo vidjeli nikakvo naselje. Tek sad doživljavam prostranstvo pustinje. Na nekim dionicama smo susreli deve bez pratnje. Navodno divlje i prilično plašljive, kao srne kod nas.
U tom prostranstvu postoje neke „čvrste“ lokacije. Već sam kod kuće na GPS instalirao kartu Tunisa i POI točke koje su bile unešene. Iako je smiješno izgledala jer područje gdje smo mi gotovo da i nema cesta, ali ima ucrtane trackove i neke usamljene POI točke. Vodene cisterne i one kućice, šator, drvo, lim, sve i svašta nešto da drži na kupu u kojima žive domaći a prolaznici mogu dobiti vodu, možda i hranu. Prodaje se čaj, kava, sok, cigarete. Na istom takvom odmorištu susreli smo žuti trkaći kamion i 2 Land Rovera koje smo vidjeli i jučer. Izlazi mladić, baca pogled na Alešovu registraciju i pozdravlja, di ste zemljaci!?!? Usred pustinje domaća riječ! Dečko je iz Istre, s gazdom kod kojeg radi došao je na odmor u Tunis. Kaže, „gazda je zaljubljen u Saharu, pa nas par puta godišnje dovodi ovamo“. Imaju zanimljiv vozni park: prerađene Land Rovere, a gazda vozi trkaći Iveco kamion. Imali smo prilike pogledati monstera i izbliza. Naša ekipa se kladila da to čudo ima snage kao naš cijeli vozni park, kamioni i Masif zajedno i još x2. Ispostavilo se da monster ima 920 KS,.. (iliti ga svi naši x3)!
Nastavljamo put, malo se gubimo, podešavamo kurs i nastavljamo. Poprilično iscrpljeni a cilj još nije na vidiku. Kako smo na motorima ipak brži od naše pratnje na 4 kotača odlučujemo se odvojiti i krenuti sami dalje. Ako bude frka, čujemo se preko stanica. Iako su iskusni bikeri na drugoj dionici pomalo nesigurni i mi se odvajamo od back up-a. Ajmo i to probati.
Vadim svoj GPS koji sam do tad držao u ruksaku za svaki slučaj, ovaj put ga koristim kao orijentir. Nije baš da vrvi podacima no na nekih 40-ak km od nas pokazuje da postoje neke točke. Vozimo se prema njima, u nekoliko navrata mjenjamo put jer nadamo se da postoji i lakši :) no kad smo na horizontu ugledali neki stup, antenu i malo zelenila u podnožju, bio je to dodatni motiv za odvrnuti gas. Crvenkasti pijesak sa suncem u zalasku, zelena oaza i palme… opet doživljaj, protkan dodatnom satisfakcijom,… ovo smo prošli sami! Dobar je to osjećaj.
Ulazimo u oazu. To je niz nekoliko kuća sa kampom i nekoliko improviziranih kafića ispresjecano kanalima i vodom koja ovdje izvire. Još su Rimljani izgradili tvrđavu na ovom prostoru zbog izvora vode. Smrdi po sumporu no navodno je zdravo. Jezerce više liči na baru, plitka i u drugim uvjetima zasigurno neprivlačna, ovdje je izgledala kao najbolji jacuzi. Celjska ekipa koja se ujutro odvojila već je ovdje, a i Jurij i Blaž su stigli iz bolnice. Oni po cesti, a Celjani direktno kroz najzahtjevnije dine. I svi sretni i već u euforiji. Pa ovdje se kava poslužuje na tacni… imaju i espresso, colu, čak i trgovinu s osnovnim namirnicama! Halo… opet smo u civilizaciji… ili barem napola. Organizirana večera u restoranu,naravno, opet poulet…. A poslije večere ekipa se baca u baru, limenke pive plivaju uz nas. Mislim da se danas popilo i više nego je potrebno no sutra je po planu dan odmora i opuštanja pa je dozvoljeno sve.
Ksar Ghilane (dan 9.)
Kasno buđenje, pojedinci poprilično mamurni, dolazimo do jutarnje kave u pravom caffeu! Ima i cappuccino… i macchiato, i kakao…. ponuda izuzetna s obzirom na lokaciju. A vidi se i zašto. Već od jutra dolaze terenci sa turistima. Ksar Ghilane se u posljednje vrijeme počeo dosta razvijati kao turistička lokacija. Usred pješčanih dina ali ipak povezan makadamskim cestama sa turističkim resortima. Zanimljiv je zbog pravog doživljaja oaze. Sve se dešava oko malog jezera i izvora sa vodom. Cijela oaza je povezana cijevima i kanalima pomoću kojih se natapa zemlja i plantaže datula. Malo smo prošetali po mjestu. Ne možemo ga tako nazvati, više kao naselje iako nije ni to jer su zidani objekti malobrojni, više je šatorskog tipa, a ima i nekoliko solidnih kampova za turiste od kojih jedan poprilično luksuzno opremljen. Naravno da se uz to razvija i trgovina, kafići i rentanje quadova, jahanje deva. Još je daleko od masovnog dolaska turista, no vjerujem da će za par godina to biti puno drugačije (za mene vjerojatno i manje interesantno).
Iako je predviđen dan za odmor nekolicina nas je odlučila krenuti i iskoristiti dan. Otišli smo do nekog izdvojenog kampa, skroz usamljenog, ali zato jako dobro uređenog! Restoran, caffe, sanitarije,uređenost, sve čisto i moderno. Najbolje kaj smo do sad vidjeli. Odlučili smo se ovdje i ručati. Pogodite ponudu. :)
Već na putu prema ovamo bilo je oblačno i vjetrovito. Na pojedinim dionicama vjetar je raznosio pjesak poput magle i bilo je poprilično teško pratiti teren. Kad smo stigli do kampa, počelo je i nešto kao oluja a doživjeli smo i nekoliko kapi kiše usred pustinje!!! Poslije ručka i vrijeme se posložilo. Opet sunce, a kišica je pročistila zrak. Kako je dio ekipe bio malo iskusniji (Uroš, Sašo, Leon) i mi ostali trebali smo se prilagoditi njihovom tempu. A u pustinji ne možeš ići gdje ti želiš nego gdje ide ekipa. A ekipa je izabrala vožnju na pješčanu planinu! Mislio sam ih pričekati, no kad su i Matej i Boštjan krenuli nisam želio ostati sam, pa eto i mene. Izazov je bio prevelik. Kad sam vidio da mi to ide poprilično dobro oduševljenju nije bilo kraja. Pogotovo kad smo stigli do vrha. Doživljaj sličan kao i prije dva dana u Timbainu samo ovaj put na pješčanoj planini. S vrha pogled puca na Saharu, nigdje ni travke ni grma, samo pijesak, sunce i kristalno plavo nebo. Opet trenutak za sjećanje.
Spuštanje sa dine je bilo teže od uspona, a vožnja prema Ksar Ghilanu je više ličila na utrku nego na vožnju. U kampu smo se susreli sa nekim Kinezima koji su na izletu, volontiraju u Sfaxu u bolnici, i Litvancima, ekipa bikera s prilično žestokim preradama motora! Večeru većina nije ni dočekala. Kako u kampu imamo struju samo od 18 do 23, stavili smo uređaje na punjenje i opet bazen party. :) Ovaj put je u igri osim limenki piva bila i plutajuća šiša, na izokrenutom plastičnom stolu, i američki mladi bračni par na Medenom mjesecu (di baš u Saharu??), pa se prikrpali zabavi i naručili nekoliko boca vina a i šampanjac…. ne treba baš sve ispričati. :)
Povratak Matmata i Djerba (dan 10. i 11.)
Ujutro se budimo opet umorni. :) Doručak, servis motora i put prema Matmati. Tankanje na obližnjoj benzinskoj, ako se tak može nazvati baraka u kojoj se nalazi nekoliko karnistera benzina, ali na fasadi je penzlom napisano sve: i service, i benzine, i gasoline, i KTM, i Mitsubishi… valjda je onda i za moju yamahu OK.
Kamionska pratnja i Massif nastavili su po putevima i na cestu, a motori opet po prečici. Nakon pješčanog terena na stjenovitu podlogu, a doživio sam i mali defekt, pukla mi je kuplung sajla pa za mene vise nije bilo stajanja. I kad je ekipa imala odmor ja sam kruzio oko njih. U vožnji je OK ali problem je krenuti bez kuplunga na ovakvom terenu. Na lokaciji gdje smo imali dogovor susresti se sa kamionima napravili smo brzi servis i sajlu zamjenili nekom žicom. Za sad radi! Opet se ekipa razuzdala i vožnja je bila žestoka. I sam sam nekoliko puta bio iznad motora, bez kontrole, ali na sreću bez padova. I kad smo već došli do asfalta i putokaza Matmata, Uroš je izabrao dionicu preko kamenih stijena. E i to se pretvorilo u vrlo zahtjevnu dionicu. Vozili smo se po terenu doslovno bez staza, same strmine i puno odlomljenih stijena. Čak sam u jednom trenutku proklizio, a kaj drugo očekivati. Istreseš prašinu, sjedaš na bike i piči dalje. Prejahali smo i ovu dionicu te se sa stijene spustili direktno u naselje gdje su kuće pod zemljom odnosno iskopane rupe u zemlji sa bočno raspoređenim prostorijama. U trenutku kako smo se spuštali sa stijene Jože je bio zadnji u koloni, jedva se zaustavio, i to prevrtanjem, na 2 metra ispred rupe!!! Fakat zeznuto. Ostatak puta je bio asfalt, a naselje je nakon Douza prvo malo ozbiljnije. Ima i trgovine i hotel i restorane.
Tilen je organizirao večeru u restoranu kod Abdula, nasmijani brko, dobričina i prijatelj, al smo mi malo zagrizli i za ručak, a kad je trebalo ići postavljati šatore pojavila se ideja. Pošto je nedaleko od nas bio pansion, a mi već poprilično umorni, ne toliko od vožnje koliko od podizanja i raspremanja šatora, da probamo i krevet? Pa eto, nismo ni bili svjesni da je u Ksar Ghilaneu bila naša zadnja noć u šatoru! 100 tuniških dinara bila je cijena noćenja za 12 osoba! Navečer razgledavanje lokalnih atrakcija, hotel pod zemljom gdje su snimani Ratovi zvijezda…večera, šiša, spavanac.
Slijedeći dan, posljednji na motoru i tura od 260 km. Kombinacija off roada i ceste. Vjerojatno zbog umora, nisam baš guštao na toj dionici. A dio ekipe se već prekrcao u prateća vozila a motore spremili na prikolicu. Bili smo prava karavana, dovukli se do trajekta a onda još više od sat vremena vožnje po Djerbi. Otok zbilja odskače od dijela Tunisa gdje smo do sad boravili. Turizam je podigao standard, uređene kuće, krajolik, i naravno, hotelski lanci. Večera, pakiranje, kupanje, ispiranje, utovar motora. Pokret za aerodrom je već u 7.00 ujutro.
Gotova je naša Tuniška avantura, dotakli smo dušu Sahare, osjetili je i prema mišljenju većine, vraćamo se opet! Organizacija odlična, iskustvo nevjerojatno.
Zanimljivo da ni jedan motor nije otkazao zbog kvara (hvala Yamaha, KTM, Husqvarna), kao i pratnji i asistenciji Tilena, Cirila, Jurija i Alenki – jedinoj ženskoj članici ekipe koja je sve bilježila kamerom.
