Nezaboravnu Desert Soul enduro pustinjsku avanturu u Tunisu možete od 1. do 12. prosinca 2014 doživjeti i vi. Više informacija i prijave na www.desertsoul.com Broj mjesta je ograničen.
Iza naziva Desert Soul “krije” se skupina slovenskih entuzijasta koja, vođena utemeljiteljem i glavnim organizatorom Tilenom Gabrovšekom, već godinama uspješno organizira nezaboravna putovanja motociklima po pustinjama sjeverne Afrike. Avanturistički duh potaknuo je Tilena da krene na ovakva putovanja, s vremenom mu se pridružilo nekoliko suradnika a onda su odlučili od toga napraviti jednu ozbiljniju priču. Ovaj puta, iznimno zanimljivo putovanje i nezaboravnu avanturu s afričkog pijeska s nama je podijelio Davor Fileš iz Čakovca koji je sa Desert soul proveo skoro dva tjedna u tuniskoj pustinji. U nekoliko nastavaka donosimo njegovu priču…
S motorom u Afriku (dan 1.)
I dok je Hrvatska okovana ledenom kišom i stabla pucaju od težine nakupljenog leda, vozim se prema Celju gdje se priključujem ekipi na putu do aerodroma u Veneciji. Tu se sastaje i ostatak ekipe, ukrcaj i letimo prema Tunisu. Za vrijeme leta vrtim film, kako sam se uopće našao u ovoj ekipi, avanturi?
Kad sam prije dvadesetak godina prvi put posjetio Tunis, bio sam oduševljen Saharom, a još više rijetkim motoristima koje smo tamo sreli. Jednodnevni najam motora i samo malo okusa vožnje po pijesku i afričkom podneblju bio je dovoljno da 2 desetljeća maštam o povratku motorom u Afriku. Ne cestom i kroz naselja, iako je i takva avantura svakako zanimljiva, ja želim okusiti pravi pijesak i pustinju, danima udaljen od posljednjih kuća, pravu dušu sahare … Desert soul.
Tražio sam zainteresirane, no za ovakav tip avanture baš nikog! I kad sam već bio sprema na kompromise – pa ako ne prava Sahara, onda barem egzotika sjeverne Afrike sa pogledom na pustinju – na netu sam naišao na info i organiziranu turu po pustinjskim dinama: Desertsoul.com.
Nekoliko kontakata mailom, i već sam bio na sastanku u Celju gdje je ekipa koja kreće prema Africi imala finalne dogovore. Većina sudionika bila je na pustinjskim turama i upoznati su sa onim što ih čeka. Drugi dio ekipe u koji svrstavam i sebe, klasični smo bikeri s malo odvoženih kilometara po off roadu i koji obazrivo ispitujemo teren… šta nam sve treba, kako pripremiti motor, koje gume, kakva oprema…?
Iako nikog nisam poznavao, ekipa mi je legla na prvu. Od organizatora Tilena preuzeo sam alu box za utovar stvari za koji sam rekao: “Ako se odlučim za polazak, vraćam ga sa stvarima ili pak, ako se ne uspijem organizirati vraćam prazan.” Na sastanku smo zaključili da moj motor nema smisla na pijesku, 205 kila biti će problem u pustinjskim dinama. Iako dvojica kreću sa XT 600 i supertenerkom, ali oba malo prilagođena, savjetuju me da pokušam posuditi motor.
I za to se ekipa pobrinula, kontaktirali su Boruta, prošlogodišnjeg sudionika ture koji ove godine pauzira i spreman je rentati svoju Yamahu WR 450. Još uvijek razmišljam ići ili ne? Mogu li organizirati izostanak s posla? Da li je to baš ono što očekujem? Ipak je 12 dana Tunisa dosta, a veći dio doslovno u pustinji! Možda bi bilo bolje malo kombinirati… malo egzotike sjeverne Afrike, vožnju po cestama i turistički poznatim lokacijama i svakodnevnim „back up-om“ u civilizaciju, a pijesak onako, samo usput, da ga okusim.
Ova tura je hard varijanta. Tri dana u Douzu (vrata Sahare) gdje je prvi kamp i mala prilagodba na novi teren i podloge, a nakon toga odlazak u pravu pustinju gdje smo danima udaljeni od zadnjeg naselja, bez telefonskog signala, sa vlastitom asistencijom – kamioni sa stvarima, kao i interventno vozilo. Hranu, opremu, rezervne djelove, gume, vodu i benzin vozimo sa sobom.
Opet vrtim film 20 godina u rikverc. Pa biti će prilike još za nešto ovakvo. Kad? Ako do sad nisam uspio otići, eto mi se pružila prilika gdje je sve organizirano, transport motora, ekipa s iskustvom, 2 transportna vozila. Što još trebam? Presudni trenutak je bio kad sam u glavi odvrtio film o motoristima od prije 20 godina. Oni su za mene bili totalni wow – Freerideri, tada 40 godišnjaci. Danas imaju 60 godina!!! Hej, vrijeme leti, pružena prilika se ne propušta! Idem!
Potvrdio sam polazak, rezervirao motor i krenule su pripreme. Najprije sam nabavio enduro kacigu, štitnike, čizme, camel back (za koji do tad nisam ni čuo), bez čega se ne može na put. Kad sam sve skupio, nastao je problem. Kako to sve smjestiti u alu box i jednu putnu torbu koliko je dozvoljeno nositi sa sobom? Nakon malo pretumbavanja i reduciranja odjeće, uspio sam. Alu box sa moto opremom, torba sa garderobom, vreća za spavanje i kaciga extra. Uspio sam.
Opremu je trebalo dovesti tjedan dana prije puta na ukrcaj u Celje ili Ljubljanu gdje je Tilen preuzeo i utovario stvari i motore. Dva transportna vozila, terenac i prikolica krcata motorima (njih 13) krenuli su prema Rimu (Civitavecchia) na trajekt za Tunis. Mogli smo ih pratiti preko satelitskog nadzora, tako i njihovu vožnju od sjevera Tunisa do Douza.
Došlo je vrijeme i našeg polaska. Nakon par sati vožnje cestom do aerodroma, 2 sata leta od Venecije do Tunisa – usred ledene zime u lijepoj našoj – ja sam se našao u suncem obasjanoj Africi. Još sat vremena leta do Djerbe, odakle smo taksijem prošli do trajekta – vožnja od par minuta – a tu nas na tuniškom kopnu čekaju Tilen (DS 2) i Ciril (DS 5). Avantura je počela. Vozimo se prema Douzu, usput stajemo na brzinskoj večeri u Matmati, nakon nekih 200 km stižemo u naš kamp.
Motori uredno postrojeni, šatori postavljeni. Alenka i Jurij su domačini. Stigli smo. Osmjeh na svakom od nas. Tu smo.
I još k tome nestrpljivi. Dovoljno je bilo da jedan priđe svom motoru … i brmmmm. U trenu su svi brundali! Red je da i ja svoj upalim. Da, zaboravio sam. Ne radi anlaser, treba se prisjetiti kurble … I pali na prvu. To je to. Dovoljno za prvi dan. Zadovoljno nazdravljamo jegerom.
Douz – Camel head (dan 2.)
Preporuka lanjskih drivera, skidamo tablice sa motora!? Malo se čudim, kako ćemo se voziti bez pločica? No to je zbog padova i prevrtanja u pijesku … rado se pogube.
Ujutro iz Douza krećemo po asfaltu, pa lagani makadam, prestižemo se, zagrijavamo. Malo off roada i već lete prve kamere po zraku. Na prvom zemljanom terenu edukacija o vožnji, probamo voziti s jačim pritiskom u gumama a nakon toga malo ispuštamo zrak iz njih. Odmah se bolje vozi. Prvo krdo ovaca, zatim i deve, upotpunjuju doživljaj drugog kontinenta. Opuštamo se, gas se jače tiska. Kotači plešu, proklizavaju, diže se prašina. Raspršili smo se po prostaranstvu … Jurnjava i totalna uživancija. Dolazimo i do prvih dina. Toliko sam umoran da kvačilo ne mogu stisnut! Vrijeme je za energetski drink i nakon 30 minuta sam spreman za dalje. Prolazimo kroz neko selo … totalna apstrakcija! Ljut sam na sebe što nisam ponio kameru! Ovakav ambijent se ne da ponoviti!
Tankamo motore na benzinskoj i vožnja preko isušenog slanog jezera Chott Mejez Sfa. Podloga je savršena. Tvrdi isušeni pijesak, motore tjeramo do granica izdržljivosti. Nikad nisam vozio enduro bike ovako brzo! A onda … motori počinju usporavati, zadnji kotač pleše, prvi proklizava … teren je postao mekši i propadamo 10-tak centimetara. Ali i na to se privikavamo i opet počinjemo guštati. Dok DS 2 nije stao. Ukopao se u blatu! Ne miče se ni naprijed ni natrag.
Pokušavamo pronači neko suho lišće, granje, bilo šta da stvorimo tvrđu podlogu. Nakon sat vremena otkopavanja i zatrpavanja uspjeli smo se izvući. Prelazimo vodenu prepreku i piči dalje. Svi osim Jože. On je najstariji član ekipe, zaljubljenik u motore, ali u malo zrelijim godinama (više od 60). Motor mu je proklizio, zarotirao za 180, a i njegovo koljeno se malo izvrnulo. Pao je, a zbog bolova ne može dalje. U grupi smo bili trojica. Sašo, Joža i ja. Nije bilo druge, nego ga Sašo posjeda iza sebe i vozi za ekipom koja se udaljila.
Ostajem sam sa Jožetovom Yamahom. Počinje sumrak. Vjetar puše, raznosi pjesak … očaravajuća atmosfera. Ja sam, usred isušenog, pustinjskog jezera. Divim se prostranstvu i sa strahopoštovanjem uživam u trenutku.
Nakon pola sata, vraća se Sašo sa Blažom koji sjeda na Jožetov motor i nastavljamo dalje. Ovo je ludo! Koji feeling! Kao da sam srastao sa svojom WR-kom! Đir do „Devine glave“ (atrakcija u pijesku, brdo u obliku devine glave) … Koji dobar osjećaj! Vraća se slika iz davnina, kad sam prvi put doživio Afriku, Saharu i free ridere! To je bolje od očekivanja! Doživljaj je neusporediv, nadilazi maštu.
Odmah iza Devine glave nas čeka DS 3 i ovdje ćemo postaviti kamp. Ispod vedrog neba, prepunog zvijezda. Današnji osjećaji ne daju se prepričati. Niti fotkama, niti filmom. Doživljaj je potpun. Tilen sprema večeru, piva, dvije i idemo na spavanje. Prošle noći mi je bilo hladno, pa sad oblačim trenirku, za svaki slučaj. I da, prošle noći je ekipa hrkala na sve strane, mislim da mi danas neće smetati. Iscrpljen sam, brzo ću zaspati a u snovima uživam u reprizi današnje vožnje…
Tekst: Davor Fileš
Foto: Alenka Ciglar i Davor Fileš