Enduro pustinjska avantura Desert Soul 4. dio

Nezaboravnu Desert Soul enduro pustinjsku avanturu u Tunisu možete od 1. do 12. prosinca 2014 doživjeti i vi. Više informacija i prijave na www.desertsoul.com  Broj mjesta je ograničen.

 

Iza naziva Desert Soul “krije” se skupina slovenskih entuzijasta koja, vođena utemeljiteljem i glavnim organizatorom Tilenom Gabrovšekom, već godinama uspješno organizira nezaboravna putovanja motociklima po pustinjama sjeverne Afrike. Avanturistički duh potaknuo je Tilena da krene na ovakva putovanja, s vremenom mu se pridružilo nekoliko suradnika a onda su odlučili od toga napraviti jednu ozbiljniju priču. Ovaj puta, iznimno zanimljivo putovanje i nezaboravnu avanturu s afričkog pijeska s nama je podijelio Davor Fileš iz Čakovca koji je sa Desert soul proveo skoro dva tjedna u tuniskoj pustinji. U nekoliko nastavaka donosimo njegovu priču…

01 (Custom)

 

Prema Tim bainu, još jedna ozlijeda (dan 7.) 

Ujutro vrlo rano krećemo  dalje. Svi poprilično ozbiljni, poučeni jučerašnjim iskustvom očekivali smo opet makljažu. No to je bilo i OK,  jučer smo krenuli previše ležerni i bezbrižno, gotovo kroz zafrkanciju uletjeli  u vrlo zahtjevne dine.  Zato danas očekujemo još teže dionice nego jučer. Vjerojatno i mentalno bolje pripremljeni vrlo zahtjevnu dionicu prošli smo bez pretjeranih teškoća. Navikli smo se već na svašta, čim jedan staje ukopan dvojica priskaču u pomoć i idemo poprilično brzo. Dolazimo do dijela gdje je vjetar raspršio dine i ostala je kamena čistina na kojoj je dubok bunar. Prvo odmorište danas. Dolaze i kamioni… Tilen nas sa smješkom obavještava da smo postigli rekord dionice! :) A kome ne bi pasala ovakva pohvala?! Zadovoljni smo i mi jer neusporedivo smo bolji danas u odnosu na jučer.

1 (Custom)

DCIM101GOPRO

DCIM101GOPRO

Slijedeći dio puta bio je brz, po kamenoj pustinji, ravnica…. motorima smo opet dali oduška. I opet malo adrenalin pobjeđuje razum. Letimo pored nacionalnog parka Djebil, tankamo na pustinjskoj cisterni i sa osmjehom dolazimo do slijedećeg check pointa. Caffe nomad… ako se može tako nazvati šator u pustinji u kojem domaćin sprema kavu i čaj. Improvizirane klupe, a untrašnjost samo pod prekriven nekim„tepihom“ za izležavanje. Osjećamo se domaće. Vjetar raznosi pijesak tako da na oči stavljamo naočale kako bi uopće mogli držati oči otvorene.

18.1 (Custom)

18.2 (Custom)

19 (Custom)

Pored nas projuri trkači kamion i dva Range Rovera, vidi se da su prerađeni za pustinju. Talijani na godišnjem. Podloga opet postaje sipka, dolazimo do dina. Planina dina. No na sreću njih nismo morali prelaziti, dionica nam je zakretala prema Timbainu (kamenoj visoravni), no ove dine bile su poslastica za iskusne. Uroš, Sašo, Blaž, Leon, Matej, Benjamin guštali su u vožnji po dugim i visokim padinama pješčane planine, a mi smo ih sa oduševljenjem promatrali. Uroš je čak mjenjao KTM-a sa Alešovom Supertenerkom i pokušao kravicu dotjerati na vrh izuzetno visoke dine…. i uspio,… svaka čast za ovaj podvig!

DCIM101GOPRO

DCIM101GOPRO

DCIM101GOPRO

Krećemo dalje… Izmjenjuje se tvrda podloga sa dinama, no ovu etapu vozimo poprilično lagano. Ekipa se opet raspršila, guštamo u parovima… dok nije došao znak za stop. Nas nekoliko koji smo izbili na početak ekipe vraća se natrag, a kad tamo, Blaž leži u pijesku. Drži se za rame. Fuck. Kaj je opet. Ni sam ne zna kak je pao no već smo svi skužili, desi se jednostavno da kad voziš, neočekivano prvi kotač propadne u jarak ispunjen vrlo rahlim pijeskom gdje motor staje trenutno, a vozač zbog inercije leti preko volana I naravno, pada se na rame. Ako padneš u mekano, super, tvrda podloga može izazvati i prijelom ili iščašenje. Blaž je siguran da je iščašio rame. Ima već sličnih iskustva i moli da mu netko pokuša namjestiti rame. Ne ide baš jednostavno, a i poprilično je bolno.

24 (Custom)

25 (Custom)

26 (Custom)

27 (Custom)

Kaj sad? Mi smo danima udaljeni od zadnjeg naselja. Njega treba voziti u bolnicu. Več pada dogovor kako to izvesti. Dva dana nismo sreli nikog na putu kad odjednom pored nas prolazi grupa od 5 terenaca, u popriličnom speedu. Zaustavljaju se, kaj je i uobičajeno jer rijetko se sreću ljudi u pustinji.. Po registracijama, to su domaći  :) … ili skoro domaći…. Poljska off road družina! Pitaju mogu li kako pomoći na kaj mi odgovaramo jedino ako imate kojeg doktora kod sebe. Oni se pogledaju a kad tamo u ekipi čak 2 doktora i jedna doktorica! Nisu na službenoj dužnosti, isto su na godišnjem i avanturi kroz Saharu ali rado uskaču u pomoć. Najprije daju neke malo jače lijekove da umanje bol a onda kreće pokušaj namještanja. Grdo izgleda. Stoječki ne ide pa poliježu Blaža u pijesak, a nakon toga stopalom se upire u njegov pazuh, izvlači ruku i pokušava namjestiti… opet ništa. Pokušalo se još jednom a onda se i čulo kao da je pukla još koja košćica. Na žalost, nisu mogli pomoći. Hvala Poljaci, morat ćemo tražit sami alternativu.

Pada dogovor… Vadimo stvari van iz Masifa i Jože koji je nakon svoje ozlijede kopilot Juriju seli se u kamion. Jurij će voziti Blaža u bolnicu. Dečko je prvi put u Sahari no poprilično je savladao gradivo i vožnju .E sad kak će se snaći pod dodatnim pritiskom, to je pitanje. Treba ići  istim putem po kojem već dva dana jašemo natrag, preko dina i prijevoja, sa ozlijeđenom osobom doći do bolnice u Kebiliu?! Nema ceste ni putokaza, a vjetar zasipa naše tragove… jedino GPS orijentacija i komunikacija sa satelitskim telefonom. Postoji i bliži put, mi nismo njime prolazili ali pomoću GPS-a trebali bi se snaći, dočepati ceste i dokopati se opet bolnice u Kebiliu. Nema druge. Dečki sretno… njih dvojica natrag a mi dalje. Jebote, pa kaj je ovo!? Pomalo zabrinuti se pogledavamo. Pa do kraja nitko nebude ostal neozlijeđen!

Oni u jednom smjeru, mi malo umjerenijim tempom nastavljamo dalje. Ambijent je prekrasan. Sunce daje posebnu boju dinama, neka posebna mirnoća je u zraku. Motori klize, vozimo se nekako, gotovo sinhronizirano kao u nekom transu. Ni ne znam kaj nas čeka dalje ali osjećaj je dobar. Dolazimo do lokacije gdje ćemo postaviti kamp. Kamioni se parkiraju, a dio ekipe bi i dalje. Oni koji znaju vode nas do Timbaina. Nemam pojma kaj je to ali stvarno mi je legla današnja vožnja… i hoću još! Idem i ja.

Tankamo motore i krećemo dalje.  Došli smo na dionicu koja je nevjerojatna. Dine su geometrijeski pravilno raspoređene. Uspon – spust, uspon – spust…. i tako skoro pa 20 minuta! Koji dobar feeling,… a onda se ispred nas ukazala veličanstvena visoravan. Kamena stijena usred oceana pijeska a vrh skroz ravno odrezan. U podnožju parkiramo motore i pješke se penjemo na vrh. Sreća da imamo moto čizme i štitnike, jer stijena je izuzetno oštra a mi forsiramo do vrha! A tu…….. nirvana! Kraj svijeta! U jedan glas smo sva šestorica ispustili usklik oduševljenja! Fantazija koju opet niti fotka niti video ne mogu dočarati. Uživamo u pogledu na zalazak sunca u daljini…. kakav mir i spokoj! Spuštamo se… sjedamo na motore,… i vozimo natrag do kampa.

28.1 (Custom)

28.3 (Custom)

28 (Custom)

Meni se nigdje ne žuri. Nekako me drži poseban mir. Osjećam full sigurnost,.. kao da sam na domaćem terenu. Neko čudno samopouzdanje.U kampu je Leon iz rezervi izvadio komad vratine pripremljen za posebne trenutke. Ovo je jedan od njih. Kako smo lijepo rezali suho meso. Nedaleko nas je neka kućica u kojoj žive domaći. Ekipa koja je čekala naš povratak sa Timbaina bila je kod njih na caffeu, malo su im zahvalili dodatnim bakšišem pa je domaći vratio uslugu i donio nam svježi kruh,.. ili kak se već zove neko toplo pecivo! Ej,  kako je ovo dobro leglo uz vratinu! Nakon lepinja starih nekoliko dana koje smo do sad jeli, ovo je nešto predobro! Dovoljno da i ja otvorim svoju rezervu, flaša domaćeg vina koju sam čuvao za ovakvu zgodu a ekipu sa naljepnicom na svom motoru držao u neizvjesnosti. Pol-pol za svaki spol, trenutak i guštanje. Danas je i večernje druženje prošlo nekako drugačije, ko u zajedničkoj dnevnoj sobi na otvorenom. Pregledavaju se fotke sa prethodnih dionica,  pune se mobiteli, stanice, GPS… agregat radi.

Da… i navodno smo danas zadnji dan u potpunoj izolaciji. Već sutra spavamo u mjestu koje ima i kuće, i kamp i vodu za tuširanje na koje smo već i zaboravili. :)

29 (Custom)

30 (Custom)

Plan za sutra je da se podijelimo u dvije ekipe. Iskusnija ekipa želi raditi etapu po kraćoj, ali zahtjevnijoj dionici. Uzimaju instrukcije, koordinate pojedinih check pointova, preračunava se gorivo, uzima rezerva, preuzimaju i satelitski telefon a dogovor je da se svakih pola sata javljaju Tilenu kako bi bili u kontaktu i provjeravali da li je sve OK. Slijedeća točka je Ksar Ghilane…. oaza na najjužnijem dijelu naše ture. Poprilično poznata lokacija za putnike i avanturiste kroz tunišku Saharu. Mjesto koje se spominje u brojnim putopisima ali je več i u turističkim prospektima. Mi do Ksar Ghilana idemo opet kroz pijesak, iako postoje i ceste do tamo,… no mi smo off roaderi. :)

 

Enduro pustinjska avantura Desert Soul u Tunisu (Davor Fileš)

Tekst: Davor Fileš

Foto: Alenka Ciglar, Davor Fileš

Prethodni članakMotoGP – Sepang 2014
Sljedeći članakPosjet tvornici MV Agusta